La Jetée - film samo u fotografijama, izvan prostora i vremena, prikladno za ono što eventualno ostaje nakon Trećeg svjetskog rata

Je li film u slikama oksimoron? Možda, ali ne nužno. Tko kaže da preostale sličice nećemo biti u stanju sami vlastitom maštom "docrtati"? Ali ako vam je baš draže, ne moramo to ni zvati filmom već foto-romanom. Ono što je fascinantno je to kako brzo zapravo zaboravljamo da se slike pred nama ne pomiču, ali razmišljajući o njima unatrag "vidimo" sve te pokrete koji su izostavljeni...

Film (foto-roman!) o kojem danas govorimo je francuski uradak "La Jetée" iz 1962., a iza istog stoji francuski umjetnik Chris Marker. U svojoj dugoj karijeri (preminuo je 2012. u 91. godini života u Parizu, a stvarao je sve do samog kraja) snimio je puno filmova, ali svejedno ga se ne bi moglo nazvati filmskim redateljem jer prije svega je bio istinski multimedijalni umjetnik. Među tim karakteristikama svakako je i talentirani fotograf što postaje odmah jasno dok gledate "La Jetée".

Zapravo, kada bismo ogolili ovaj važan projekt dobili bismo kreativnu uličnu fotografiju koja je pretvorena u - ni više ni manje - znanstvenu fantastiku u sjeni straha od svjetskog rata. Godina je 1962. - godina Kubanske raketne krize! Zanimljivo, film je objavljen u veljači te godine, a kriza je buknula u listopadu iste...

Cijeli film traje svega 28 minuta - i to je možda idealna duljina za projekt koji zapravo jest foto-roman. Kao da možemo zamisliti sve ono "kretnje" između koje bi film pogurale preko sat ili dva u trajanju, a ovako dobivamo komprimiranu verziju priče.

A priča je to koju nije baš tako lako pohvatati na prvu. Malo znamo o mračnom svijetu koji nam se predstavlja, ali vrijeme je negdje neposredno nakon Trećeg svjetskog rata, u post-apokaliptičnom Parizu.

Preživjeli (tipično za mnoge post-apokalipse!) žive u podzemlju, ali ljudski rod se ne miri s najokrutnijom sudbinom.

Znanstvenici u dugim mračnim hodnicima naporno rade ne bi li pronašli način kako putovati kroz vrijeme. Cilj im je testne subjekte poslati u druge vremenske periode kako bi "pozvali prošlost i budućnost da spase sadašnjost".

Pronaći pak "pokusne kuniće" za takav eksperiment nije lako jer je od esencijalne važnosti da budu izuzetno mentalno snažni - u protivnom potonu u ludilo. U konačnici se odlučuju za neimenovanog protagonista koji se čini kao dobar kandidat. Njega za prošlost veže jedna slika, slika prije rata, još iz djetinstva. Sjeća se samo da stoji na promatračkoj platformi (na francuskom: la jetée) u sklopu pariške zračne luke Orly te tamo vidi jednu ženu. Netom zatim dogodio se nekakav incident, pamti, ali ne zna što je to točno bilo, no čini mu se da je netko umro.

Sve je to, dakako, vrlo apstraktno, ali baš je tako i zamišljeno. Zapravo cijeli film se odvija kao kakav san - ili možda san unutar sna - jer puno toga nam nikad nije objašnjeno. Kako je izbio i kako završio Treći svjetski rat? Očito nuklearno čim su se svi sklonili u podzemlje. Ali što se želi pronaći u prošlosti i budućnosti? Naravno, nema potrebe to uzimati kao dio fiksnog narativa. Ovo je više pjesnički prikaz čovječanstva koje je podbacilo i sad bi voljelo ili se vratiti u vrijeme prije katastrofe ili možda pronaći u budućnosti trenutke kad je katastrofa prevladana ili zaboravljena, no ti pokušaji su uvelike osuđeni na neuspjeh.

Kraj filma je vrlo upečatljiv i može poslužiti kao šira rasprava o tome što uopće predstavlja život, od pojedinca do cijelog ljudskog kolektiva. Ipak, nećemo otkriti što se točno dogodi na kraju za sve one koji još nisu pogledali "La Jetée" - a ako niste, možete već danas! Cijeli film je dostupan na YouTube-u OVDJE (u originalnoj francuskoj verziji, ali možete uključiti titlove na engleski).

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.