Svaka bizarna, nastrana i po mogućnosti "egzotična" smrt, nalazi se u brzom redu na putu prema najčitanijim naslovnicama.
Ljubavni okršaji, prirodne katastrofe, pomahnitali masovni ubojice, tragične prometne nesreće i bezbroj drugih, pomalo "nekrofilnih", tema razvlače se ponekad i danima.
Smrt je često fenomen koji poprima elemente spektakla i nerijetko se nalazi tik uz rubrike "showbizz", najnoviji tračevi i slični sadržaji kojima se često nastoji zatrpati cjelokupna publika.
Smisao tih tekstova je isključivo ciljanje bazičnih nagona pojedinca - fascinacija smrću nije daleko od fascinacije seksom i drugim impulsima.
Stoga nimalo ne iznenađuje da se često članak "oprez - UZNEMIRUJUĆE FOTOGRAFIJE" nalazi uz kojekakve "obnažene ljepotice iz susjedstva".
Svrha oba naslova je pobuditi elementarnu znatiželju i pritom eventualno zaraditi na oba, naizgled dijametralno suprotna teksta.
A ako pak imate priliku spojiti obe fascinacije u jednu vijest, nešto kao "ubio/ubila ga/ju za vrijeme seksa" - imate svojevrsni zgoditak.
Da li je pritom kriva publika koja na takav sadržaj juriša ili struka koja shvaća da je to jedini način ostvarivanja masovne čitanosti?
Ovo nije striktno tekst čiji je cilj ukazati na gore spomenute fenomene, već istaknuti jednu sasvim drugu vrstu smrti - onu koju smo u stanju osjetiti daleko dublje od senzacionalističkih instanci kojima smo bombardirani.
Nedavno samoubojstvo umirovljenog liječnika iz Grčke mnoge je pogodilo na puno osobnijoj razini, i to ne samo u Grčkoj. U svojoj posljednjoj poruci pokazao je i slabost i prkos. Slabost jer svako samoubojstvo je manifestacija slabosti, makar je u ovom slučaju "očaj" možda adekvatnija riječ. No, u isto vrijeme pokazao je i prkos - konačan otpor, iz njegove beznadne perspektive, prema neumoljivoj gangsterskoj skupini domaćih i stranih izdajnika koji su mu predodredili da ostatak svog zemaljskog života provede u apsolutnoj bijedi i poniženju.
Sva ljudska bića (kao i sva bića uopće) imaju urođen nagon za preživljavanjem - no, kod nekih osoba taj nagon je u direktnom konfliktu s nečim što možemo nazvati čast, samopoštovanje i otpor poniženju.
Svaka manifestacija takvih vrednota snažno utječe na širu skupinu - oni koji su možda već i pregazili vlastito samopoštovanje sada ga nanovo osjećaju, oni koji su se mirili s degradacijom vlastite časti sada se iz temelja nanovo bune.
Tragično samoubojstvo ispred zgrade grčkog parlamenta iznova je pobudilo gnjev kod onih čiji se gnjev nastoji prolongiranim jadom sasvim zatomiti i anulirati. Cijelom grčkom narodu nastoji se podvaliti "nova stvarnost" - zato ih se i sistematski omalovažava, govori im se da su lijeni, da su živjeli preko svojih mogućnosti, da su si na neki način sami krivi za sve loše što ih je snašlo.
Ništa od navedenog nije istina - Grci su "krivi" isključivo u toj mjeri što su ljudska bića i kao sva druga ljudska bića podobni su sistematskim i organiziranim manipulacijama. Vratimo se na primjer iz početka ovog teksta - tko je kriv za hiperaktivno klikanje po nekrofilnim i seksualno bazičnim sadržajima? Publika ili oni koji sistematski publici turaju takav sadržaj?
Nuditi plitki sadržaj kako bi se kasnije cjelokupnu publiku moglo okriviti za "plitkost" je sam vrhunac manipulativnosti. Manipulacija je zakonski blagoslovljena, no to ne znači da je pravična.
Slično je i s grčkom krizom - ako se "potrošnja izvan osobnih mogućnosti" sistematski nametala godinama kao jedini "normalni" način života - zar nije licemjerno danas kritizirati cijele narode zbog toga što su bez pogovora slijedili ono što im je rečeno?
Netko opasno precjenjuje razboritost kolektiva kada kreće u oštre kritike istog. S time da Grci nisu nikakva iznimka od nametnutih pravila - ako danas sa sigurnošću znamo što je dovelo do kaosa u Grčkoj, kako uopće možemo pomišljati da taj isti kaos sutra neće poharati druge zemlje i Hrvatsku?
Zar je "hrvatski kolektiv", kojem su nametnute iste vrijednosti, ista iluzija potrošačkog života, imalo razboritiji? Da li je talijanski? Španjolski? U konačnici - njemački? Skandinavski? Nipošto.
Dok pratimo nove prosvjede koji su potaknuti tragičnim samoubojstvom u Ateni, ista stvar već se događa i u - idućoj po redi krizom poharanoj - Italiji.
59-godišnjak ubio se iz vatrenog oružja ove srijede u Rimu, također zbog ekonomskog očaja. Dan prije, 78-godišnja žena na Siciliji bacila se u smrt nakon što joj je smanjena mirovina.
U ponedjeljak jedan talijanski soboslikar objesio se zbog ekonomskih problema. Prošlog tjedna, u nepovezanim slučajevima, dva muškarca zapalila su se na ulici. U Bologni 58-godišnji građevinski radnik, kojeg je policija identificirala kao "Giuseppe C", zapalio se nasred ulice - ostavio je oproštajno pismo koje nije nimalo drugačije od onoga zbog kojeg prošle dvije noći izbijaju sukobi u centru Atene. Drugi građevinski radnik, samo 27 godina, zapalio se prošlog četvrtka u Veroni.
Te smrti nisu klasična "crna kronika" (zbog toga ih gotovo nigdje ni nema u tim rubrikama) - ovo je "ekonomska crna kronika" inducirana surovom stvarnošću koja nam nije strana i samim time daleka. Osjećaj koji proizlazi iz ovih saznanja drugačiji je, izaziva posebne sentimente gnjeva i opora jer ove smrti ne odnose se na "nekoga od njih", već "nekoga od nas".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
