Na Kubi, Otoku slobode, izbili su najveći prosvjedi od 1994. godine. Tisuće su izašle na ulice u raznim gradovima. Razlog - pogoršanje ekonomije i nedostatak hrane, električne energije i cjepiva. Opet krivnjom Sjedinjenih Država. Krajem prošlog stoljeća, kad je Sovjetski Savez propao i Amerikanci uveli embargo, Fidel Castro izašao je među svoje ljude da ih umiri, završavajući govor riječima: "Kuba se nikome ne moli! Ne pada na koljena ni pred kime! Zajedno ćemo se nositi sa situacijom! "
Danas revolucionara više nema. Predsjednik je Miguel Diaz-Canel. Pandemija se nadodaje postojećim problemima. Ovdje nailazimo na zanimljiv slučaj. Zemlja je sjajno odradila posao svladavajući prvi val. Zdravstvo u zemlji jedno je od najboljih na svijetu. Lokalni znanstvenici razvili su vlastito cjepivo, a kubanski medicinski timovi poslani su u inozemstvo kako bi pomogli u drugim zemljama i na drugim kontinentima, uključujući i Europu. Iznenada, niotkuda se pojavi izbijanje drugog vala i ovaj put situacija izmiče kontroli. Kuba se odmah svrstava među zemlje s velikim brojem zaraženih. Problemi su s nedostatkom cjepiva, bolničkih kreveta, sve u ekspresnom roku i s golemim posljedicama. Uz sve to, Kubu je zadesila i golema suša. Ona utječe na glavni kubanski izvozni proizvod – šećer. Proizvođači se plaćaju beskorisnim pezosima, dok se benzin i gnojivo moraju uvoziti u dolarima. Kako pad izvoza dovodi do manjka američke valute, Kuba si ne može priuštiti velik uvoz. Proizvodnja šećera opada, a izvoz se dalje smanjuje. Vanjski politički i ekonomski pritisci pogoršavaju osnovne probleme. Amerikanci su zaustavili dolarske tokove rođaka u Miamiju, kao i zračni promet. Pandemija je izbrisala vitalni turizam, barem zasad, a međunarodne cijene hrane naglo su narasle. Budući da Kuba obično uvozi 70 posto hrane, ali sada u osnovi nema valute, nestašica hrane je najgora u posljednjih 40 godina. Police u gradovima su doslovno prazne.
Sve je to dovelo do izbijanja prosvjeda. Prvo u malom San Antoniju de los Bañosu, zatim u Havani i Santiagu. Oni su najopsežniji u posljednjih 30 godina - prema nekima čak i od revolucije 1959. Joe Biden odmah je pružio podršku prosvjednicima. Kuba je bure baruta i liberalne demokracije se nadaju da je to iskra koja će na kraju natjerati Komunističku partiju da nestane. To bi zapravo bilo vrlo logično. Nema više Castra, Fidela od 2016., a Raúla u praksi od travnja. Oko novog predsjednika Miguela Díaz-Canela nema nikakvih posebnih dojmova. Dobročinitelji Venezuele imaju svoje probleme i više nemaju dolara za dijeljenje. Iznad svega, polovični pokušaji liberalizacije doživjeli su neuspjeh. Prilično nov pristup mobilnim telefonima i Internetu mladim je ljudima dao uvid u život s druge strane Floridskog tjesnaca. Istodobno, režim je odbio otvoriti gospodarstvo prema vanjskom svijetu na isti način kao i njihovi uzori u Kini i Vijetnamu, pa stoga ne može legitimirati političku represiju kroz sve veći prosperitet. Lani je gospodarstvo opalo za 12 posto.
Međutim, ukoliko se na ove prosvjede gleda isključivo kao na odgovor na gospodarske probleme, neće se uvidjeti cijela slika. Napokon, Kubanci žive izolirani od kapitalističkog svijeta više od pola stoljeća, uz teške sankcije koje brutalno nameće njihov veliki sjeverni susjed. Slučaj se već internacionalizira. Događaji na Kubi uzrokovani su insceniranim ekonomskim kolapsom pod vodstvom MMF-a pod savjetom Svjetskog ekonomskog foruma, pod izgovorom zaustavljanja uvoza i gospodarskog zatvaranja u borbi protiv Covid-19. Društveno-ekonomski sukobi koje tako nametnuta kriza može izazvati se oružjem stavljaju u destabilizaciju režima kako bi se produbila agenda (doduše podijeljene) oligarhije koja vlada globalnim zapadom. To smo vidjeli i prije 2008. godine s financijskim krahom i gospodarskom krizom, a kad se uvede oružje onda se stvori proces destabilizacije poznat kao Arapsko proljeće.
Sve se to postiže krizom nedostatka hrane. Budući da su previranja i prosvjedi gotovo predvidljivi čak i Međunarodnu agenciju za hranu (FAO) koja je oformila zakonitost indeksa hrane, može se lako tumačiti u kojem trenutku će nestašica hrane uzrokovati nemire. Tada nastaje pitanje koje zemlje globalne zajmodavne institucije smatraju vrijednima za subvencioniranje prema novoj napuhanoj cijeni hrane ili na koje zemlje proizvođači hrane gledaju na popustljiv način. Kao što je OXFAM napisao 2012. godine: 'Iako su zabrinutosti zbog visokih cijena hrane najvažnije zbog širenja gladi i siromaštva, visoke cijene hrane također su snažno povezane s političkom nestabilnošću i povijesno su bile katalizator masovnih prosvjeda u zemljama u kojima legitimitet već posustaje'. Istraživanje koje je proveo Institut za znanost i društvo iz Nove Engleske utvrdilo je 'globalni prag cijena hrane za nemire'. Od 2007. godine, neredi zbog hrane izbili su u više od 60 zemalja i pojačali su se često u razdobljima rekordnih cijena hrane, poput 2008. godine, kada su neredi zbog hrane izbili od Europe do južnog Tihog oceana.
Inflacijska kriza pogodila je Kubu zbog insceniranog političkog odgovora na Covid, koji je upravo trebao izazvati inflatorne krize na globalnoj razini. Turistička je industrija najviše pogođena. U privatnom su sektoru izabrani državni favoriti (kao što je to slučaj svugdje), kao i birokrati Komunističke partije koji, čini se, nisu pogođeni istim uvjetima za koje ih prosvjednici optužuju. Stvari koje utječu na Kubu su izolacija i suverenitet nasuprot integraciji i ovisnosti. Još od raspada SSSR-a, na koji se Kuba oslanjala za masovne subvencije, Kuba je imala i uspona i padova dok se bori da balansira između ova dva pitanja. Kuba je otočna država sa samo 11 milijuna ljudi, pa tako ne može biti stvarnog suvereniteta bez visoke cijene izolacije, niti može doći do bilo kakve integracije u globalistički sustav, a da ne postane ovisna država. To je vrlo teška nevolja, jer je ideološki državni aparat Kube vlastita varijanta marksizma-lenjinizma, a to znači da, bez obzira koliko zapravo Kuba integrirana i ovisna postaje, mora koristiti ideju da je Kuba suverena i stabilna. No, Kuba je izgubila velik dio svog suvereniteta u procesu dolarizacije svog gospodarstva, ( uz itekako prisutne makinacije stranih aktera, MMF-a, planirani i inscenirani kolaps globalne špekulativne ekonomije u kakvu je Kuba integrirana) gdje komunisti nisu više imali drugog izlaza nego da pokleknu pred moćnim dolarom. Sada je to došlo na naplatu.
Stavove oko Kube su, s jedne strane, izrazile Rusija, Venezuela i Meksiko, a s druge strane - Sjedinjene Države, EU i Brazil. Prva skupina je protiv stranog uplitanja na Kubu. Drugima je očito na umu kubanski Majdan. Pristup Internetu i društvenim mrežama olakšava širenje svih vrsta vijesti - stvarnih i lažnih. Bivši čelnik Raul Castro dao je više slobode i pristupa informacijama, ali i iz kapitalističkog svijeta. Američki apetiti prema otočnoj državi odavno su poznati, ali sada gube tlo pod nogama - nisu uspjeli s Venezuelom, a Južna Amerika se postupno počela crvenjeti u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Pitanje je hoće li se Kuba, bez ličnosti poput Che Guevare i Fidela Castra, suprotstaviti kubanskom Majdanu?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
