Cijene nafte pale su tijekom 2015. u cijelome svijetu. Veliki izvoznici poput Venezuele, Rusije i bliskoistočnih zemalja osjećaju pad u svojim prihodima, što povećava političke težnje da se digne cijena nafte. Međutim, odlukom članica OPEC-a da nafta ipak ima fluktuaciju cijena prema tržišnom odnosu ponude i potražnje, došlo je do preobrata nafte iz političke u ekonomsku robu, gdje je ponuda jednostavno premašila potražnju. Iako globalna potražnja za naftom neprestano raste, ona ipak raste u pola od rasta ponude.
Cijena sirove nafte je u slobodnom padu već dvije godine. U lipnju 2014. barel nafte je koštao 110 dolara, a do početka 2015. pala je cijena na 60 dolara. Danas barel nafte stoji samo 30 dolara, što je najniža cijena još od 2004. godine. Razlog tome jest što od sredine 2014. svijet proizvodi puno više nafte nego što postoji potreba. Takvo stanje se očekuje i tijekom 2016. godine.
Između 2010. i 2014. potražnja za naftom je bila velika diljem svijeta, jer su se države oporavile od financijske krize, ali globalna proizvodnja nije mogla pratiti taj trend. Mnoga starija naftna polja su stagnirala, a sukobi u zemljama poput Libije i Iraka ograničavali su ponudu. Zemlje su morale smanjiti svoje zalihe, a cijene su se popele na tada neviđenih sto dolara po barelu. Te velike cijene su natjerale naftaše u Sjedinjenim američkim državama da koriste inovativne tehnike za dobivanje nafte iz naftonosnog škriljevca postupkom zvanim "fracking". U saveznim državama Sjeverna Dakota i Texas utjecaj ovog booma je bio neviđen: SAD su gotovo udvostručile proizvodnju nafte spram proizvodnji 2010. Ponuda je s vremenom prestigla potražnju.
Do sredine 2014. globalna potražnja se počela smanjivati. Europa je rješavala probleme eurozone, kinesko gospodarstvo je posrnulo, ali SAD su i dalje proizvodile sve više nafte. Irak i Libija su također nastavili s dijelom svoje proizvodnje, pa su cijene počele lagano kliziti prema dolje. U tom trenutku su mnogi očekivali da će Saudijska Arabija i ostali naftni proizvođači u OPEC-u smanjiti svoju proizvodnju kako bi se povećala cijena. OPEC je to radio u prošlosti, a konvencionalna pamet nalaže da Saudijska Arabija treba oko stotinu dolara po barelu nafte kako bi uravnotežila svoj proračun.
Iznenađujuće, to se nije dogodilo. Saudijska Arabija je zapravo povećala proizvodnju kako bi održala svoj udio na tržištu, nadajući se da će pad cijena nafte srušiti američke proizvođače, koji zahtijevaju više cijene ne bi li tako bili profitabilni.
Kako je ponuda ostala postojećom, a potražnja se pokazala manjom od očekivanog, cijene su dalje padale. Američki naftaši su se pokazali više nego prilagodljivim niskim cijenama nafte nego što su Saudijci mislili. Naftne kompanije su smanjile troškove i povećale proizvodnju kako bi nastavili s ponudom svoje nafte. Irak je skoro udvostručio proizvodnju od 2014., kako se počeo lagano oporavljati od sukoba. Zahvaljujući nuklearnom dogovoru s Iranom, očekuje se da će i Islamska republika početi s većim izvozom nafte. U međuvremenu, zemlje u usponu poput Kine i Brazila su smanjile konzumaciju nafte.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.