Dok traje sve napetija situacija na istoku Europe, dok se ruska vojska gomila uz ukrajinsku granicu, ali i u susjednoj Bjelorusiji, ruski predsjednik Vladimir Putin odlazi u Peking gdje će sudjelovati na ceremoniji otvorenja Olimpijskih igara. Dakako, boravak u Pekingu iskoristit će i za sastanak s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, a i više je nego očito što će biti glavna tema njihovog razgovora. Situacija na istoku Europe tek bi mogla eskalirati i za Rusiju je itekako bitno znati koliku potporu imaju u Kini jer ovo sve više podsjeća na sraz globalnih razmjera. Ruske vlasti znaju da ne mogu očekivati preveliki kineski angažman, ali svaka pomoć, naročito politička i ekonomska (nešto o tome kasnije), bit će iznimno bitna, pogotovo pošto se sad i Rusija i Kina nalaze u sve sličnijim situacijama, odnosno obje su pod sve većim američkim pritiskom. Tu je i sve veća sličnost Ukrajine i Tajvana pošto SAD obje zemlje nastoji militarizirati kontra svoja dva velika rivala.
Kina je već javno izrazila potporu za rusku stranu, odnosno za ruske sigurnosne zahtjeve prema SAD-u i NATO-u. Nadalje, Rusija može računati na kinesku potporu u Vijeću sigurnosti UN-a gdje će se njih dvije, kao stalne članice s pravom veta, svakako zajedno usprotiviti širenju NATO saveza. Jasno, za Kinu NATO nije nužno primarna opasnost jer ipak je riječ o vojnom savezu koji je fokusiran na Atlantik, ali u isto vrijeme protiv Kine se stvaraju sve konkretniji vojni savezi na Pacifiku gdje se kao glavni američki saveznik počinje isticati Australija iako je Canberra godinama imala relativno neutralni i "poslovno korektni" odnos s Pekingom.
Putin i Xi će se sastati prije svečanog otvorenja Olimpijskih igara u Pekingu - otvorenja koje su brojne zapadne zemlje odlučile diplomatski bojkotirati slijedeći primjer SAD-a. Što se susreta dvojice državnika tiče valja spomenuti kako će to biti prvi susret uživo kineskog predsjednika s nekim drugim državnikom u gotovo dvije godine, odnosno od eskalacije koronavirus pandemije.
Jedan od glavnih američkih ciljeva u ovoj krizi je maksimalno dodatno izolirati Rusiju te joj po mogućnosti uvesti oštre nove sankcije (koje će, kako stvari stoje, možda biti uvedene čak i ako Rusija ne pokrene napad na Ukrajinu iako se do prije nekoliko dana tvrdilo kako će se sankcije pokretati "samo u slučaju invazije"). I upravo tu Kina može biti od esencijalne važnosti. Kako? Tako što može Bidenovoj administraciji poprilično pomrsiti planove glede izolacije Rusije - štoviše, Kina može Rusiji "dati ruku" i ekonomski i politički. Podsjetimo, Kina je iznimno velik energetski potrošač - a Rusija je iznimno velik proizvođač energije! Riječ je o ionako prirodnoj suradnji koja se sad može znatno pojačati, na obostranu korist. Jasno, nije tajna da Rusija preferira europsko tržište, ali ako je "kucnuo trenutak" morat će početi ozbiljno razmišljati o prebacivanju vlastitog fokusa s Europe prema Euroaziji. U takvom scenariju najveći gubitnik će biti Europa (ne cijela Europa, vidi: Europa u strahu od energetske krize, ali ne i Mađarska: Premijer Orban dogovorio je u Moskvi s Putinom kupnju ruskog plina po 5 puta nižoj cijeni - "Zahvalni smo na ovome") pošto će biti prisiljena kupovati znatno skuplji plin (od SAD-a i drugdje) što će se poprilično negativno odraziti na kvalitetu života njenih stanovnika - i to već ove zime.
Rusija i Kina kao dvije velike sile koje bi zajedno bile "nezaustavljive" približavaju se jedna drugoj poprilično polako. Jasno, tu su i raniji povijesni animoziteti i još uvijek snažan skepticizam pa možda i određeni strah od prevelikog zajedništva, ali američki potezi jednostavno ne ostavljaju previše prostora za biranje - Rusija i Kina će nakon ovih kriza (a nakon ukrajinske možda slijedi još napetija tajvanska kriza, već ove godine) jednostavno morati početi graditi zajednički otpor, a svijet u kojem bi Rusija i Kina postale istinski saveznici (na razini kao recimo SAD i Britanija) bio bi vrlo drugačiji svijet od ovog kojeg poznajemo.
Evan S. Medeiros, profesor na Sveučilištu Georgetown koji je bio u američkom Vijeću za nacionalnu sigurnost za vrijeme ruskog pripojenja Krima 2014. godine, rekao je u razgovoru za The New York Times: "Kina će biti na istočnom frontu onoga što izgleda kao dugoročna globalna konkurencija".
Drugim riječima, stvara se glomazni prostor koji će se uskoro naći, zapravo već se i nalazi, pod simultanim američkim pritiskom s dvije strane. Može li SAD zaista vršiti u isto vrijeme pritisak i na Rusiju i na Kinu? Ovisi, prije svega o tome koliko su Rusija i Kina spremne zajedno pružati otpor i je li taj otpor zaista zajednički i koordiniran ili se provodi s "figom u džepu".
Krajnje je vrijeme da Rusija i Kina sjednu za stol i dogovore kako dalje. SAD iznimno intenzivno stvara nove vojne i sigurnosne saveze (naročito u regiji Azija-Pacifik), a Rusija i Kina još uvijek se donekle doimaju kao da mogu i da će same riješiti vlastite izazove - iako je izazivač isti. Takav, još uvijek dosta distancirani, odnos između Rusije i Kine itekako odgovara Washingtonu. Štoviše, SAD je vjerojatno zaključio (i to točno) da je ovo možda i zadnji trenutak da se može u isto vrijeme vršiti pritisak i na Rusiju i na Kinu, a da njih dvije ne reagiraju kao nekakva kompaktnija cjelina.
SAD je i dalje ogromna vojna, ekonomska i politička sila, ali udruženi rusko-kineski otpor bio bi izazov s kakvim se SAD još nikad nije suočio na globalnoj razini.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
