Ruski odnosi prema sirijskim vlastima su zanimljivi - pragmatični u javnosti, čvrsti iza kulisa. Kada se jedna zemlja do te mjere demonizira koliko Sirija, razumljivo je da će i poruke potpore prema njoj, bar one javne, biti suzdržane i diplomatske jer nema veće poslastice za Zapadne medije od hvatanja za detalje kako bi se mogla progurati još jedna naslovnica u stilu: "Rusija omogućava Assadov krvoločni režim".
Jasno, čim "krvoločno" postane opisni pridjev za neku vlast, već smo duboko u zoni medijsko-ratne propagande. No, nedostatak velikih javnih poruka potpore zapravo ne znači ništa kada je riječ o potpori koja se odvija u pozadini. Takav je i odnos Rusije prema Siriji, a da je ta potpora zaista snažna pokazuje i ruski angažman prošle godine kada je SAD ozbiljno planirao pokrenuti vojnu agresiju na Siriju zbog uporabe kemijskog oružja.
Brojni iskazi i istraživanja sugeriraju kako je zločinački napad kemijskim oružjem u okolici Damaska izvela teroristička organizacija Al-Nusra Front. Optužbe protiv sirijske vojske nikada nisu dokazane, a argumenti koji podupiru tu teoriju vrlo su manjkavi i ne uspijevaju objasniti zašto bi sirijske vlasti dale odobrenje za takav napad baš u predgrađu Damaska i baš u trenutku kada se u Damasku, na manje od sat vremena vožnje, nalaze UN inspektori koji su - na poziv sirijske vlasti - stigli kako bi istražili uporabu kemijskog oružja u naselju u okolici Aleppa na sjeveru zemlje.
Sva zdrava logika, a i brojne informacije koje to potvrđuju, nalažu da je kemijski napad u okolici Damaska bio možda i najtraljaviji pokušaj izvedbe klasične "operacije pod lažnom zastavom". Unatoč tome, brojni mediji na Zapadu - pa i oni koji za sebe tvrde da su objektivni informatori globalne javnosti - i danas taj napad pripisuju sirijskim vlastima stvarajući "novu istinu" iz ničega.
Upornost kojom se sirijsku vlast nastoji prikazati genocidnom ima svoje razloge. Riječ je o kočnici. Ako uspijete uvjeriti međunarodnu javnost da se radi o režimu koji s predumišljajem ubija vlastiti narod, žene i djecu, okrutnim kemijskim oružjem, taj isti režim nikada više neće imati solidarnost nigdje izuzev na samim marginama političke zbilje. Ta kočnica se tiče i Rusije, jer Moskvi se tada može predbaciti: "Rusija? Pogledajte samo koga ta Rusija podržava, genocid i ratne zločine".
Rusija nije odvojena od Zapadnog svijeta, tzv. Zapadni svijet je najveći ruski trgovinski partner i Moskvi nikada ne može biti u interesu da pred svojim partnerima izgleda kao netko tko "omogućuje genocid". To je naprosto loše za biznis, sve grane biznisa, osim eventualno ruskih energenta o kojima je Europa tako ovisna.
Sve u svemu, razloga je puno zbog kojih Rusija neće, bar ne često, javno isticati svoju podršku za Damask, ali ta podrška nije upitna. Dakako, to ne znači da se vlasti u Damasku mogu "opustiti" te ratovati znajući da im njihovi saveznici bez pogovora čuvaju leđa.
Stvari svakako nisu tako jednostavne. Podržavati Damask, pa makar i iza kulisa, veliki je i opasni potez kojim je Rusija, realno gledajući, ugrozila i vlastitu stabilnost i nacionalnu sigurnost. Zašto se SAD toliko žestoko angažirao oko podrške za puč u Kijevu? Da napakosti Rusiji, jasno - ali zašto? Nije li Ukrajina zapravo osveta za Siriju? Itekako - Rusiji se nastoji zadati veliki udarac zbog toga što se ona vanjskopolitički nametnula u prostor za kojeg je SAD vjerovao da se nalazi u potpunosti pod njihovom dominacijom.
Washington je smatrao kako će na Bliskom istoku još dugo godina moći raditi što ih je volja, opskrbljujući time vlastite potrebe na raznim razinama. Kao prvo, navodne "prijetnje" s Bliskog istoka im trebaju da drže vlastiti narod u stanju panike, da proguraju anti-narodne zakone i odredbe. Pa i militarizirana policija koju ovog tjedna gledamo na ulicama Fergusona stvorena je na temelju unutrašnjeg postroženja američkog represivnog aparata zbog navodnih "terorističkih prijetnji", a o masovnoj špijunaži da ni ne govorimo.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
