Korak do "nuklearnog bezdana" i kako ga spriječiti, prema bjeloruskom predsjedniku Aleksandru Lukašenku

Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko već je tri desetljeća na vlasti. On na vlasti pamti i Rusiju prije Putina, Europu neposredno nakon pada Berlinskog zida, početak i nastavak širenja NATO saveza, eskalaciju napetosti između Rusije i Zapada, puč u Kijevu, aneksiju Krima, prvi rat u Donbasu, a bio je i više od pasivnog promatrača kad je 24. veljače ove godine Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu jer dio ruskih snaga prešao je na ukrajinski teritorij i iz pravca Bjelorusije.

Lukašenka je Zapad kroz dugu karijeru nastojao privući k sebi, pa udaljiti, ponovno privući, a danas prema njemu ima neki pomalo nedefinirani stav. Iako će neki reći da je Bjelorusija danas ruski satelit, a Putin i Lukašenko otvoreno pričaju o asimilaciji dvije države u jednu (više Putin, manje on), na Zapadu osjećaju da još uvijek nije vrijeme da se potpuno okrene leđa Lukašenku. Čak i kad su godinu ranije izbile velike anti-vladine demonstracije protiv njega, Zapad je dosta mlako reagirao.

Bila je to prilika da izvrše maksimalni pritisak na "zadnjeg europskog diktatora", ali reakcija nije zapravo išla puno dalje od davanje političke potpore i azila za lidere bjeloruske oporbe. Zemlje u blizini koje bi jako voljele imati nekog sebi sličnog na vlasti u Minsku otišle su najdalje - baltičke zemlje bile su glavni zagovornici jačeg podupiranja bjeloruskog otpora protiv Lukašenka, ali zajednička moć Litve, Latvije i Estonije nije dovoljna da bi se pokrenuli procesi iza kojih će stajati kolektivni Zapad.

Iako je to bila zadnja etapa Trumpovog mandata, Amerika je učinila iznenađujuće malo u nastojanju da podrži "demokratsku opoziciju".

Ali zašto ne? Zbog dvije stvari, odnosno pretpostavke. Prva je da bi bilo dosta teško srušiti Lukašenka bez obzira na mobilizaciju prosvjednika, jer Lukašenko nije samo predsjednik već i sinonim za cijelu jednu vladajuću strukturu koja dominira Bjelorusijom od raspada SSSR-a. Druga je pak ta da bi pretjerani pritisak na Lukašenka njega odveo u snažniji zagrljaj Putina.

Ali nije li taj zagrljaj već dovoljno snažan? Ne nužno. Lukašenko jako dobro razumije koji je ključ dugovječnosti ostanka na vlasti u poziciji kao što je njegova. Bjelorusija je strateški bitna zemlja, ali ne može se reći da je sila. Ima oko 9 milijuna ljudi. To je tek nešto više od tri baltičke zemlje koje često djeluju kao jedna cjelina (zajedno imaju oko 6 milijuna stanovnika). Lukašenko zna da u takvoj situaciji mora balansirati između aktera, Zapada i Rusije, koji iz godine u godinu postaju sve veći neprijatelji.

Bjelorusija i Ukrajina zadnje su dvije države "pred vratima Rusije" i to su zemljopisno velike države. Zapad je odlučio preko Ukrajine doći na rusku granicu, jer je to zbog povijesnih okolnosti jednostavnije. U slučaju pak Bjelorusije Zapad želi spriječiti da ista postane prostor prodora Rusije prema Europi, a to je održivo samo ako se Minsku ostavi dovoljno manevarskog prostora da može manifestirati svoju neovisnost. Jasno, ti planovi sad su se podosta promijenili otkako je izbio rat u Ukrajini, a i ona ne tako velika, ali ipak jasno deklarirana potpora (prije svega EU-a) za bjelorusku oporbu natjerala je Lukašenka da napravi par koraka unatrag i prihvati rusku zaštitu kao trenutačno jedini scenarij opstanka na vlasti (njega i cijelog post-sovjetskog bjeloruskog sustava).

Aleksandar Lukašenko danas svakako ima nešto za reći po pitanju ovog rata iako je njegova pozicija krajnje delikatna. Zapad ga više ne promatra kao nekoga tko će održati faktor neutralnosti na važnom geostrateškom prostoru. Sada ga se percipira kao rusku marionetu, a Ukrajinci pak već neko vrijeme tvrde kako slute potencijalno bjelorusko uključenje u rat na ruskoj strani.

Takav scenarij bi jako zakomplicirao stvari. Jasno, Zapad se neće usuditi direktno napasti Rusiju jer takvo što dovodi do nuklearnog odgovora, ali Bjelorusija bi mogla postati meta.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.