Kontroverzna izvješća i čovjek koji mora otići: Šef IAEA-a, Rafael Grossi, svojim je angažmanom i dvosmislenim izjavama stvarao potencijalno opravdanje za američko-izraelsku agresiju na Iran
Ključni dokument koji je poslužio kao "institucionalno pokriće" za izraelsku agresiju na Iran bila je rezolucija Odbora guvernera Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), temeljena na izvješću glavnog ravnatelja Agencije, Rafaela Grossija. U intervjuu za Christiane Amanpour (čiji militaristički stavovi su već dio opće mainstream medijske kulture), samo nekoliko sati nakon što su bombe pale na Natanz i Fordow, Grossi je pokušao ublažiti ton vlastitog izvješća. No, šteta je već bila počinjena. Njegove formulacije – dvosmislene, alarmantne i lišene pravne čvrstoće – odigrale su ulogu koja je teško zanemariva u eskalaciji koja je uslijedila. Mnogi analitičari i bivši diplomati otvoreno se pitaju je li Grossi, svjesno ili ne, omogućio izraelskom i američkom vojnom aparatu da pravno i politički opravdaju napad na suverenu državu.
Od kada je 2019. izabran za glavnog ravnatelja IAEA-e, Grossi je bio odgovoran za implementaciju statuta Agencije, s ciljem sprječavanja širenja nuklearnog oružja. Međutim, njegova izvješća o iranskom nuklearnom programu sve češće sadrže tvrdnje koje se, iako tehnički točne, interpretiraju na načine koji povećavaju nesigurnost i sumnju. Umjesto smirivanja, Grossijev pristup rezultirao je eskalacijom iranskog nuklearnog pitanja – tj. ponovnim prikazivanjem Irana kao prijetnje svjetskom miru bez čvrstih dokaza.
Ključni problem IAEA metodologije jest da inspekcije, po svojoj prirodi, nikad ne mogu dokazati nepostojanje skrivenih aktivnosti. Agencija može samo potvrditi da u obiđenim objektima nije bilo značajnih odstupanja. Upravo tu slabost Grossi je eksploatirao, stalno naglašavajući što se "ne može isključiti", bez dokaza da nešto stvarno postoji.
Iran, iako posjeduje tek 3% nuklearne infrastrukture svijeta, podvrgnut je čak 20% svih IAEA inspekcija. Ta nesrazmjernost, sama po sebi, bila bi dovoljna za raspravu o političkoj pristranosti. No, Grossi je otišao korak dalje. Umjesto da igra stabilizirajuću ulogu, kao što su to činili njegovi prethodnici u vrijeme pregovora o Zajedničkom sveobuhvatnom planu djelovanja (JCPOA), Grossi je uporno stvarao narativ sumnje, što se izravno odrazilo na percepciju prijetnje i otvorilo prostor za unilateralne akcije.
Nakon izraelskih udara na iranske objekte, premijer Netanyahu uspio je nagovoriti američkog predsjednika Donalda Trumpa da se pridruži napadima, što je kulminiralo bombardiranjem triju ključnih postrojenja: Natanz, Fordow i Isfahan. Ovi napadi predstavljaju ozbiljno kršenje međunarodnog prava, uključujući Povelju UN-a, Rezoluciju 2231 Vijeća sigurnosti, statut IAEA-e i Dodatni protokol.
Ako se pokaže da su Grossijeva izvješća bila manipulativna ili svjesno napisana tako da stvaraju dojam neposredne prijetnje – iako stvarne diverzije nikada nisu dokazane – tada se postavlja pitanje njegove odgovornosti. Statut IAEA-e dopušta Odboru guvernera da smijeni glavnog ravnatelja. U ozračju sve većeg međunarodnog pritiska, sve su češći pozivi da Grossi bude razriješen dužnosti, a neki čak spominju i mogućnost suđenja za službeno prikrivanje stvarnog stanja i posredno poticanje sukoba.
Izostanak osude izraelskog napada od strane ključnih međunarodnih institucija dodatno je nagrizao povjerenje u postojeći sustav. Umjesto da osigura neutralnost i zaštitu međunarodnog prava, IAEA se – pod Grossijevim vodstvom – sve više percipira kao politički instrument u službi određene strategije, prvenstveno izraelske i američke.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
