1983. godine oko 50 korporacija je kontroliralo većinu medija koji emitiraju vijesti u SAD-u.
Danas se taj broj smanjio na samo šest izuzetno moćnih medijskih korporacija. One kontroliraju većinu onoga što američki građani slušaju, gledaju i čitaju. Posjeduju TV stanice, filmske studije, novine itd. Jedine kompanije koje im se postepeno pridružuju su online kompanije poput Microsoft-a, Yahoo-a i Google-a s obzirom da ljudi sve više i više koriste internet. Bez obzira što nikada nije postojao veći izbor sadržaja, vlasništvo nikada nije držalo manji broj ljudi.
Šest korporacija koje vladaju medijima u SAD su: Time Warner, Walt Disney, Viacom, NewsCorp Ruperta Murdocha, CBS i NBC Universal. Ali i ono malo što ne kontrolira ovih šest korporacija se sve više koncentrira u sve manji broj ruku. Šest korporacija su doslovno u mogućnosti da programiraju umove Amerikanaca koji su pod utjecajem njihovih medija. Zato se u osnovi riječ program ne odnosi na sadržaj koji se nudi nego na programiranje uma korisnika.
Kupovina i spajanje kompanija se neprekidno nastavlja. Comcast je kupio NBC, samim tim je i vlasnik Universala. Walt Disney ima vlastite kablovske kanale za djecu, ali su i vlasnici ABC-a. CBS je dio Viacom-a koji je također vlasnik MTV-a. Iako postoje organizacijske razlike, vlasnik je jedan.
1983. oko 50 korporacija je dominiralo američkim medijima. Od tada se vladavina nad medijima koncentrirala među sve manjim brojem vladnika. Do 1983. najveće ujedinjenje medija ikada vrijedilo je 340 milijuna dolara. 1987. broj kompanija je smanjen na 29. 1990. broj se smanjio na 23. 1997. je bilo samo 10. 2000. ujedinjenje AOL-a i Time Warner-a je vrijedilo 350 milijardi dolara i bilo je više od 1000 puta veće nego najveće ujedinjenje/kupovina 1983.
NewsCorp Ruperta Murdocha upravlja Fox News-om, ali posjeduje i Wall Street Journal, a takođee posjeduju i mnoge medije u Engleskoj, Australiji itd. Murdochova imperija se fokusirala na neokonzervativnu propagandu. Time Warner je preuzeo CNN. Osnivač CNN-a Ted Turner javno priznaje da nema nikakvu više kontrolu nad CNN-om. CNN se pretvorio u tzv. "infotainment" kanal, u prijevodu kanal koji vijestima zabavlja.
Očigledno je da ove korporacije putem svojih medija neće govoriti ono što im nije u interesu. Mediji u SAD-u i širom svijeta su postale kompanije koje posluju da bi profitirale. A što je veća publika, to je veći novac. Ove velike korporacije neće ništa učiniti što bi moglo ugroziti njihov odnos s onima koji reklamiraju svoje proizvode kao što su velike farmaceutske kompanije koje troše milijarde dolara na reklamu. Korporacije će uvijek iskazivati i zastupati interes vlasnika.
U "klasičnim" vijestima poput dnevnika, sve je manja minutaža posvećena ozbiljnim vijestima, ubacuje se sve više sporta, tu su i vijesti o poznatima. Sve se prilagođava grupama gledalaca na osnovu godina. Vijesti najviše gledaju stariji ljudi i stoga se tada najviše ubacuje reklama za lijekove. Farmaceutske kompanije smatraju da je to njihova najveća ciljna grupacija i stoga najviše ulažu u reklame tijekom vijesti.
Prije 1927-e godine su radio-stanice bile regulirane od strane Ministarstva za trgovinu SAD-a. Sa zakonom (Federal Radio Act) iz 1927-e, nacionalizirani su zračni valovi i nastala je Federalna radio komisija, kasnije imenovana FCC (Federalna komisija za komunikacije).
Zakon iz 1934-e godine (Communications Act) je bio početak nastajanja pravila o komunikacijama koja važe i danas. Nastaje FCC. Telecommunications Act (Zakon o telekomunikacijama) iz 1936. godine je utjecao na tzv. povezivanje vlasništva nad medijima. Smatra se da je tada ubijena "slobodna riječ" u SAD-u. Navodno je cilj bio stvoriti konkurenciju među medijima, ali zapravo je došlo do prvih velikih ujedinjenja, nastao je trend koji i danas traje. Kupljeno je preko 4000 radio stanica, a vlasništvo nad TV stanicama nikad nije bilo u manjem broju ruku. Ove podatke je vlada počela sakupljati 1990-e. The Telecommunications Act of 1996, Zakon o telekomunikacijama, je smanjio restrikcije u vezi ujedinjenja medija. Ovakva deregulacija je omogućila da što manji broj korporacija posjeduje što veći broj medija. Obični građani koji su svjesni situacije smatraju da taj trend ne donosi ništa pozitivno, ali bogati vlasnici medija se naravno ne slažu sa tim.
No, veliki dio Amerikanaca uopće ne razmišlja o ovome. Amerikanci prosječno gledaju TV 153 sata mjesečno. Štoviše, pojavljuju se psihički i fizički simptomi takozvanog "povlačenja", kao kad se prestane pušiti ili uzimati neki lijek, kod mnogih Amerikanaca - ako ne gledaju ili ne slušaju nešto, počinju ovi simptomi.
Vijesti su se pretvorile u zabavu, dok sve manji broj ljudi kontrolira sve više i više medija, sve veći broj Amerikanaca postaje ovisan o TV-u i drugim medijima.
Postavlja se pitanje da li Amerikanci vjeruju tzv. "mainstream" medijima (glavnim, udarnim medijima). U posljednjih nekoliko godina, i pored simptoma ovisnosti, gledanost drastično pada. Nikada nije bio veći broj Amerikanaca koji ne vjeruju mainstream medijima. Čini se da se stvaraju dvije grupe građana. Jedna koja ne vjeruje onima koji prezentiraju vijesti i oni koji gutaju sve što im se stavi pred oči i uši.
Alternativni mediji doživljavaju pravi procvat u posljednjih nekoliko godina. Mainstream mediji gube kredibilitet nevjerojatnom brzinom i Amerikanci traže druge izvore da bi saznali što se događa. Stoga su mainstream mediji često prisiljeni da prenose vijesti koje u drugim okolnostima ne bi, da bi nekako vratili svoje gledaoce, slušaoce i čitaoce.
Jedan od najdrastičnijih primjera je CNN. Postoje podaci da u udarnom terminu od 20 sati CNN ima i ispod milijun gledatelja. Za jednu kompaniju koja se 90-tih smatrala simbolom vrhunskog novinarstva, ta brojka je sramotna. Nakon što je njihova novinarka Amber Lyon javno rekla da se mnogi prilozi na CNN-u prave na osnovu toga tko je platio najviše, poput nekih "zemalja-naftaša", kada su cenzurirani njeni prilozi o Bahrainu, CNN je pao na još niže grane. Ali ne samo oni. (opširnije o ovoj priči: CNN snimio dokumentarni film o prosvjedima u Bahrainu pa ga kasnije odbio emitirati).
Danas sa sigurnošću možemo reći da u SAD-u postoji značajno napuštanje mainstream medija u korist alternativnih. Mainstream mediji nikada ne govore o deindustrijalizaciji Amerike, o stvarnim brojkama nezaposlenih i sličnim temama, ali ljudi to vide u svakodnevnim životima i pokušavaju naći odgovore. S obzirom da ih mainstream mediji ne daju, ljudi traže odgovore na drugim mjestima. Poneki novinari poput Amber Lyon "probiju" zid šutnje, ali postoji jasan kodeks u mainstream medijima što se može reći, a što ne.
Kanali koji emitiraju vijesti 24 sata moraju nekako ispuniti program. Stoga se često mogu slušati izjave tzv. "eksperata" koji često to i nisu. Ima puno govora o stvarima koje su nebitne ili se neke teme obrađuju na osnovi "rekla-kazala", što počinje sličiti na glasine koje se mogu čuti na ulici, a niko ne zna da li su stvarne. Mnogi Amerikanci smatraju da je Fox News šampion u proizvodnji takvog programa.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
