Konačan pad Borisa Johnsona: Sa sobom je povukao Britaniju, ali i Europu - i nisu ga srušili "skandali", srušila ga je megalomanska ideja kojoj je došao kraj
Stolica mu se klimala već neko vrijeme, a sad se s nje i srušio, ili su ga pak gurnuli i to s više strana. Britanski premijer Boris Johnson danas je objavio kako podnosi ostavku te će i službeno sići s funkcije čim stranka odredi njegovog nasljednika.
U medijskom prostoru već se danima piše kako su se njegovi stranački kolege okrenuli protiv njega zbog "niza skandala" pa se tako najčešće spominju njegove zabave s drugim dužnosnicima za vrijeme lockdowna. To je poprilično besmislen argument koji očigledno nastoji ignorirati neke druge, daleko konkretnije razloge zašto je Boris morao otići. Kao prvo, govorimo o čovjeku koji je "gospodin skandal" od samog početka. Svi su znali tko je Boris Johnson još dok je bio gradonačelnik Londona, pa i prije, dok je bio novinar i kolumnist u britanskim publikacijama kao što su The Times i The Daily Telegraph 80-ih i 90-ih godina.
Bio je, kažu, omiljeni kolumnist pokojne britanske premijerke Margaret Thatcher, ali njezin nasljednik, John Major, nije ga mogao smisliti. Jasno je zašto je netko volio, a netko ne Borisa u to doba. On se već tada istaknuo kao veliki euroskeptik.
Rođen je kao Alexander Boris de Pfeffel Johnson 19. lipnja 1964. na Manhattanu, u New Yorku, gdje je njegov otac, tada 23-godišnji Stanley Johnson, studirao ekonomiju na prestižnom Columbia University. Majka Charlotte Johnson Wahl (tada 22) bila je umjetnica iz britanske liberalne intelektualne obitelji.
Otac mu je bio uspješan i na području ekonomije i politike, radeći kasnije za Svjetsku banku i EU komisiju. Boris je pak studirao na također prestižnom Oxford sveučilištu i to u generaciji iz koje su kasnije stasali britanski (konzervativni) lideri kao što su David Cameron, William Hague, Michael Gove, Jeremy Hunt, Nick Boles i drugi.
Očekivano, pozicija je čekala i Borisa. Nakon novinarske karijere ulazi u politiku te je od 2008. do 2016. gradonačelnik Londona, zatim ministar vanjskih poslova u Vladi premijerke Therese May od 2016. do 2018., a od 2019. i njezin nasljednik.
I kritičari i pristaše slažu se da je Boris unikatna pojava, no zapravo predstavlja vrlo dobro poznati populizam koji uspijeva na svim stranama svijeta. Ako malo bolje pogledamo politiku koju je vodio i način na koji ju je vodio vidjet ćemo dosta sličnosti s brazilskim Bolsonarom, američkim Trumpom, mađarskim Orbanom ili pak indijskim Modijem. Svi oni nastupaju na sličan način. Bombastični nacionalizam, isticanje stalne vanjske i unutarnje prijetnje (naročito od migranata).
Kao takav za očekivati je da je i pun skandala. Ovo što se pak dogodilo oko Božića 2020., dok su potajno organizirali "partije" dok je ostatak stanovništva morao biti u lockdownu, svakako mu je naštetilo reputaciji, no nije zato pao s vlasti, priča je ipak veća od toga.
Uz sve njegove karakteristike i ekstravagantne nastupe, jako se dobro zna što je zapravo predstavljao Boris Johnson - on je bio sinonim za Brexit. A što se tiče Brexita, velike britanske ambicije (barem jednog djela Britanije) nisu se baš ostvarile. Johnson je najavljivao obnovu britanske moći, Britaniju koja će izvan okvira Europske unije u relativno kratkom roku postati iznimno prosperitetna, geopolitička moćna, potpuno neovisna...
Ništa od toga se nije ostvarilo, štoviše, Britanija je nazadovala po svim točkama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
