Kao reakcija na nedavne antisemitizme u Francuskoj, predsjednik Macron je predstavničkom vijeću francuskih židovskih institucija priopćio da planira proširiti službenu definiciju antisemitizma na anti-cionizam, u skladu s definicijom koju je dao Međunarodni savez za sjećanje na holokaust (IHRA).
Nažalost, neadekvatna reakcija na problem čija je relevantnost vratila oštrinu i ekstremnu težinu, što vodi pitanju radi li se o jednostavnoj nespretnosti ili ciničnom proračunu za bijeg od odgovora potrebnih za provesti dalje od jednostavnih riječi, mjere su koje bi mogle razočarati islamsko biračko tijelo. Da, anti-cionizam je često maska antisemitizma. Možda to uopće nije tako. U tom smislu, Emmanuel Macron je u pravu i možemo se radovati njegovim izjavama. Međutim, antisemitizam i anticionizam su različite stvari i opasno je povezati ih. Asimilirati Izraelce u Državu Izrael otvara vrata ideji da bi to bila država Židova, gdje bi živjeli oni i nitko drugi. Ta je ideja nepodnošljiva. Izrael ima pravo na svoju državnost, međutim, uvjeti za stvaranje ove države postavljaju prava etička pitanja. Može se tako dobro zamisliti da netko smatra nelegitimnim sadašnje postojanje Države Izrael, bez ikakvog neprijateljstva prema judaizmu niti prema Židovima kao takvim, što se nažalost uopće tako ne shvaća.
Patnje židovskog naroda, prognanih i progonjenih, ne brišu patnje Palestinaca. Ali nestanak države Izrael, pravne ili kulturne, pod težinom masivne ne-židovske imigracije samo bi izazvalo još strašnu patnju i dalje. Čak i ako se smatra nepravednom moderno stvaranje te države, ne bi se izlječile nove nepravde protjerivanjem izraelskih Židova iz onoga što je postalo potpuno njihova zemlja već tri generacije. Prisjetimo se da Izrael osigurava prava ne-Židovima koji žive na njegovom tlu, uključujući i muslimane, puno bolje od bilo koje druge države u regiji. Musliman u Izraelu ima političku, građansku i vjersku slobodu koju mogu samo sanjati ljudi gotovo svih muslimanskih zemalja. Unatoč tome, izvan samog teritorija kontrole izraelske vlade, preko dva milijuna ljudi obespravljeno je gotovo svih osnova dostojnog života.
Ovo opažanje ima moralne posljedice, ali i strateško i čisto pragmatično. Budimo jasni: mogući nestanak Izraela dao bi krila radikalnim islamistima, koji bi vidjeli pobjedu. Čovjek bi pomislio da bi to bio kraj točke globalne napetosti, a time i faktora smirivanja. To nije slučaj: kao i svi totalitarizmi, vehabijski i drugi ekstremizam želi apsolutnu vlast, bez podjele i bez granica, bilo političke, etičke ili geografske. U njegovim očima, sve što može dobiti nije element uravnoteženog kompromisa, već korak u hegemonijskom projektu, dokaz njegove moći i ohrabrenje da se sve više zahtijeva. Međutim, cionizam se počinje približavati takvom shvaćanju stvarnosti i zbog toga je vrlo opasna ideja kriminaliziranja anti-cionizma izjednačavanjem s antisemitizmom. S jedne strane, jer je svako pravno ograničenje slobode izražavanja korak u užasnom smjeru. S druge strane, jer takvo zbližavanje izaziva konfuziju između ta dva pojma, opasna i za Židove. Ta zbunjenost mijenja korijene antisemitizma. Iako se danas spremno hrane anti-cionizmom ili traže čudan oblik prihvatljivosti, ne pronalaze svoj uzrok.
Desničarski antisemitizam, koji je kulminirao u holokaustu, ali je bio prisutan barem od devetnaestog stoljeća, prethodio je čak i planu za stvaranje države Izrael. A što je s kršćanskim antisemitizmom, čije su crkve danas pod jasnim utjecajem Drugog vatikanskog koncila, od kada se odustalo od molitve za 'perfidne Židove', na sreću skrenule prema boljem prihvaćanju židovstva, ali koje su bile vrlo antisemitske, kao na primjer u strašnim masakrima Židova u Srednjem vijeku? Ne zaboravljajući, naravno, islamski protužidovski element, koji se ne može nazivati antisemitskim jer bi to značilo da su Arapi protiv sebe: naime, i Arapi i Židovi dio su istog semitskog kulturnog kruga. Islam mora preispitati svoj odnos prema judaizmu na teološkoj razini, što zahtijeva tu kritičku udaljenost. Inače, bilo koja muslimanska osuda antisemitizma će u konačnici biti uzaludna i prazna.
Opasna zbunjenost, napokon, potiče Državu Izrael da samo ona tumači tko su i što su Izraelci. Poricanje onoga što povezuje i spaja to dvoje očito bi bilo apsurdno, ali razlika je važna. Židovi nisu prestali biti Židovi u izgnanstvu. Ova razlika je čak dovela do duhovne evolucije judaizma, proučavanja zauzimanja mjesta žrtvovanja i kroz stoljeća proganjanja, iako je ta povijest proizvela i niz ekstremističkih organizacija i političkih pokreta. Bez sumnje, svaki Židov je malo više kod kuće u Izraelu. No, razlikovanje Države Izrael od naroda Izraela dopušta mi da snažno tvrdimo da čak i izvan Izraela djeca Izraela mogu biti potpuno i legitimno u svojoj zemlji, s lojalnošću nekoj drugoj državi. Zemlja u kojoj su živjeli njihovi preci, zemlju koju su ponekad branili po cijeni krvi, i što je najvažnije, čak i ako nacija nije samo stvar uvjerenja, zemlji u kojoj dijele najljepše vrijednosti i kojoj su dali veliki dio svoga srca. Uostalom, nisu li upravo ultrakonzervativni Židovi proizveli jedan od najvećih protucionističkih pokreta na svijetu, govoreći kako je Država Izrael čisto đavolje djelo?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
