Desetljećima je vojska vladala državama Latinske Amerike. Srećom, više od 90 posto građana Latinske Amerike danas živi u građanskim demokracijama. Ali u vrijeme širenja socijalnih nemira, stagnirajućih ekonomija i nepopularnih vlada, nekoliko vojnih snaga u regiji ponovno preuzima vidljiviju ulogu u domaćoj sigurnosti i politici. Važno je pitati kakva će biti njihova uloga u 21. stoljeću - i zaboravljaju li se bolne lekcije. Kako su se ulični prosvjedi širili regijom krajem 2019. godine, predsjednici Čilea, Perua i Ekvadora otišli su na televiziju okruženi uniformiranim trupama da pokažu da su i dalje glavni. Brazilski predsjednik, i sam bivši vojnik, ispunio je veći dio svoje vlade (uključujući oko trećinu svog kabineta) aktivnim vojnicima ili umirovljenima. Meksički se predsjednik obratio vojsci da predvodi i osoblje nove Nacionalne garde.
Nije sve ovo razlog za uzbunu. Ankete pokazuju da je vojska među najcjenjenijim institucijama u regiji, a obraćanje njima zbog osoblja i sigurnosti u nekim slučajevima ima smisla. Vojni čelnici iz cijele regije dosljedno tvrde - privatno i javno - da nemaju nikakav interes za preuzimanje one vrste moći koju su imali u 1960-ima i 70-ima, kada je većina vlada u regiji bila diktatura. To je dijelom i zbog toga što se mnogi sjećaju sramotih postupaka koji su uslijedili nakon njihovih kršenja ljudskih prava i ekonomskog lošeg upravljanja u tom razdoblju. Ali u eri kada se čini da se toliko stvari kreće unatrag, postoje jasni razlozi za zabrinutost. Podrška demokraciji u mnogim je zemljama pala na povijesno najniže razine, pokazuju ankete. Jedan od razloga intenzivne rasprave o ulozi bolivijske vojske u odlasku Evo Moralesa i je li to predstavljalo "puč", upravo je zbog straha da bi mogao stvoriti presedan drugdje. Brutalno suzbijanje prosvjeda u Čileu i Kolumbiji sugerira da su se vojske razvile manje nego što su mnogi mislili.
Kao odgovor na ove događaje, kao i na veću vidljivost vojske u Brazilu, Venezueli i nekim zemljama Srednje Amerike, nekoliko znanstvenika i novinara brzo je proglasilo povratak militarizma u Latinskoj Americi. Neki su čak sugerirali da se vojska ponaša na način sličan vojnim autoritarnim režimima iz doba Hladnog rata. Ali nije vjerojatno da je to slučaj, barem za sada. Latinoameričke vojske danas se općenito nerado upuštaju u žižu osporavane domaće politike upravo zbog svojih katastrofalnih iskustava u ne tako davnoj prošlosti. Umjesto toga, čini se da, usred krize demokratskog upravljanja u Južnoj Americi, civilni čelnici ponovno traže legitimitet i snagu oružanih snaga - što pokazuju ankete među institucijama s najviše povjerenja u brojnim zemljama u regiji. Predsjednici su također željni pokazati da imaju punu podršku institucije koja je u prošlosti bila provoditelj promjene režima. Te su ...
Nije sve ovo razlog za uzbunu. Ankete pokazuju da je vojska među najcjenjenijim institucijama u regiji, a obraćanje njima zbog osoblja i sigurnosti u nekim slučajevima ima smisla. Vojni čelnici iz cijele regije dosljedno tvrde - privatno i javno - da nemaju nikakav interes za preuzimanje one vrste moći koju su imali u 1960-ima i 70-ima, kada je većina vlada u regiji bila diktatura. To je dijelom i zbog toga što se mnogi sjećaju sramotih postupaka koji su uslijedili nakon njihovih kršenja ljudskih prava i ekonomskog lošeg upravljanja u tom razdoblju. Ali u eri kada se čini da se toliko stvari kreće unatrag, postoje jasni razlozi za zabrinutost. Podrška demokraciji u mnogim je zemljama pala na povijesno najniže razine, pokazuju ankete. Jedan od razloga intenzivne rasprave o ulozi bolivijske vojske u odlasku Evo Moralesa i je li to predstavljalo "puč", upravo je zbog straha da bi mogao stvoriti presedan drugdje. Brutalno suzbijanje prosvjeda u Čileu i Kolumbiji sugerira da su se vojske razvile manje nego što su mnogi mislili.
Kao odgovor na ove događaje, kao i na veću vidljivost vojske u Brazilu, Venezueli i nekim zemljama Srednje Amerike, nekoliko znanstvenika i novinara brzo je proglasilo povratak militarizma u Latinskoj Americi. Neki su čak sugerirali da se vojska ponaša na način sličan vojnim autoritarnim režimima iz doba Hladnog rata. Ali nije vjerojatno da je to slučaj, barem za sada. Latinoameričke vojske danas se općenito nerado upuštaju u žižu osporavane domaće politike upravo zbog svojih katastrofalnih iskustava u ne tako davnoj prošlosti. Umjesto toga, čini se da, usred krize demokratskog upravljanja u Južnoj Americi, civilni čelnici ponovno traže legitimitet i snagu oružanih snaga - što pokazuju ankete među institucijama s najviše povjerenja u brojnim zemljama u regiji. Predsjednici su također željni pokazati da imaju punu podršku institucije koja je u prošlosti bila provoditelj promjene režima. Te su ...
