Kognitivna pristranost i iluzorna superiornost: Dunning-Kruger efekt - ili zašto ljudi najčešće misle da su pametniji i sposobniji no što stvarno jesu?

Stvarnost oko nas i "naša stvarnost" ponekad se mogu doimati kao dva vrlo drugačija prostora u kojima egzistiramo. Svi ljudi su, u većoj ili manjoj mjeri, žrtve vlastite kognitivne pristranosti jer svoju subjektivnu stvarnost formiraju na temelju percepcije. Mogli bismo reći da te devijacije, ako nisu baš pretjerano izražene, su ono što nam daje naš "karakter", osobnost. No, nagomilane kognitivne pristranosti mogu dovesti pojedinca do stanja u kojem donosi kontinuirano krive procjene, nelogične interpretacije te se generalno ponaša "neracionalno".

U psihologiji postoje brojne vrste kognitivinih pristranosti i skoro pa svaka nas na neki način udaljava od "objektivne stvarnosti", ali danas ćemo govoriti samo o jednoj, vrlo zanimljivoj - o tzv. Dunning-Kruger efektu.

Riječ je o relativno novoj studiji (iz 1999.) koju su objavili američki psiholozi David Dunning i Justin Kruger - što je zapravo fascinantno kad uzmemo, kao što ćemo vidjeti, do koje mjere njihov opisani "efekt" utječe na ljude, vjerojatno od pamtivijeka!

David Dunning (lijevo) i Justin Kruger (desno) O čemu je riječ? Dunning–Kruger efekt pokazuje, odnosno njihova studija demonstrira (kao i brojne provedene nakon), da ljudi s manjom sposobnošću odrađivanja nekog zadatka, ili pak znanja o nekoj temi, često precijenjuju svoje sposobnosti. Isto tako studija pokazuje da osobe koje su ispodprosječno inteligentne u praksi za sebe smatraju da su inteligentnije no što stvarno jesu dok u isto vrijeme podcjenjuju inteligenciju drugih.

Idemo odmah s primjerom iz originalne studije. Skupini ljudi dato je da riješe određene logičke zadatke (slične kao na klasičnom testu inteligencije), ali pritom ih se zatražilo da daju svoju osobnu procjenu koliko će biti dobri u tome.

Slijedi grafikon s rezultatima - debela linija prikazuje percepciju sposobnosti od strane samog pojedinca, a blijeda linija nam pokazuje konkretne rezultate logičkih testova:

Što uočavamo? Ljudi s najlošijim rezultatima daleko su precijenili svoje mogućnosti. Oko 60% njih smatralo je da će točno riješiti test, a u stvarnosti samo 10% njih je u tome i uspjelo. Zanimljivo je pak da oni koji su jako dobro riješili test, oni su pak bili skromniji u procjeni svojih mogućnosti te su čak i podcijenili sami sebe!

Što nam točno Dunning-Kruger efekt pokazuje? Pokazuje nam da što smo manje sposobni obaviti neki zadatak to smo u isto vrijeme i manje sposobni percipirati vlastite sposobnosti. Drugim riječima - naš vlastiti nedostatak iskustva stvara jednu iluziju i sugerira nam da ćemo to moći, možda čak i olako.

Ova informacija može nam biti od neizmjerne vrijednosti ne samo po pitanju vlastite procjene koliko smo u stanju nešto obaviti već nam daje i vrlo zanimljiv pogled u internu evaluaciju ljudi oko nas. Naime, ova kognitivna pristranost, koju su Dunning i Kruger dobro statistički obradili, pokazuje nam da najnesposobnija četvrtina ljudi po pitanju nekog zadatka vjeruje da se zapravo nalazi u dvije najsposobnije četvrtine.

Sugerira li to da su ljudi generalno "puni sebe" i da zbog vlastitog ega misle da su bolji i pametniji od drugih? Sigurno ima i toga, ali ne nužno. Ovaj efekt pokazuje nam da oni koji ostvaruju rezultate znatno ispod vlastitih očekivanja imaju pogrešna očekivanja zato jer jednostavno nemaju još dovoljno iskustva da bi uopće mogli reći što je dobra, a što loša učinkovitost glede nekog zadatka.

To se nekad naziva i "problem dvostrukog bremena" jer onaj koji nema iskustva u nečem obično nema ni znanja o samom zadatku ili vještini. Primjera je beskonačno - recimo, ako nikad niste oborili drvo motornom pilom to vam se može činiti kao nešto jako jednostavno, gotovo pa trivijalno. Ili pak može doći do ozbiljnog podcjenjivanja posla druge osobe - recimo fizički radnik misli da je intelektualnom lako jer ne umara ruke, a ovaj možda ovom zavidi jer ne umara mozak! Objektivna je istina, najčešće, da ni jedan ni drugi ne znaju previše o tuđem poslu i misle da je drugom "lako".

Riječ je o iluzornoj superiornosti koja je vrlo prisutna, a moglo bi se reći da čak i "napreduje". Koliko je samo danas roditelja koji su uvjereni da imaju iznadprosječno dijete dok u (objektivnoj) stvarnosti to uopće ne stoji.

No, svakako valja spomenuti i određene kritike na račun Dunning-Kruger efekt. Najveća, koja se odmah ističe, je ta da su ovo određene kognitivne pristranosti vrlo specifične za prostor gdje su inicijalno i daljnja istraživanja primarno vršena - SAD i Europa. Što je pak s drugim dijelovima svijeta? Tu stvari postaju zanimljive jer neke nove studije pokazuju da je iluzorna superiornost poprilično vezana uz kulturu pojedinog naroda. Primjerice, postoje studije koje sugeriraju da ljudi na istoku Azije zapravo podcjenjuju vlastite sposobnosti što pak ima i nekoliko pozitivnih učinaka - na taj način svoje sposobnosti zapravo unapređuju (jer ne srljaju u nešto što ne znaju, ili misle da ne znaju), a drugi pozitivan učinak je, kako studija sugerira, bolji međuljudski odnos.

Zapravo ima smisla. Ako stvorimo vlastitu stvarnost u kojoj sebe vidimo kao intelektualno superiorne i sposobnije od drugih (a često nismo) to će se definitivno odraziti na naše društvene kontakte.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.