Kada god je riječ o ruskom angažmanu u Siriji oni koji podupiru njihovu inicijativu često imaju jednu važnu zamjerku - ruska retorika je u rukavicama. Uistinu, ponekad izgleda kako se Rusija ponaša gotovo mazohistički i trpi tolike političke i medijske udarce.
Ruskog predsjednika Vladimira Putina na Zapadu nazivaju "novim Hitlerom", optužuje ga se da podupire "mesara iz Damaska" itd., a on nekim čudom nakon svega toga i dalje mirno sastanči s njima, kao da se ništa nije desilo.
Mnogima takav ruski pristup nije jasan i čudi ih ta visoka razina tolerancije koju Moskva pokazuje. No, kako ćemo uskoro i vidjeti, ovdje nije riječ o političkom mazohizmu, već o sada već dobro prepoznatljivom ruskom stilu koji se baš zbog tog dugog perioda, naizgled beskonačnog, popuštanja, doima zastrašujuć.
Vrijeđanje, niski udarci, optužbe... izgleda kako Rusiji to ne smeta i to na način da se ona odbija spuštati na razinu provokatora koji možda baš to i žele. To pak dovodi do toga da njeni provokatori naivno pomisle kako granice ni ne postoje - rusku taktičnost krivo procjenjuju za tromost i takve pogreške ih mogu jako skupo koštati.
Granice itekako postoje, a jednu od njih je nedavno posve pomeo turski predsjednik Erdogan. Naivno je mislio da će moći rušenje ruskog vojnog zrakoplova prikazati legitimnim činom. Još naivnije je mislio da će se sve zaboraviti kroz 10-ak dana i da će otpočeti proces normalizacije između Moskve i Ankare.
Ne samo da proces normalizacije neće krenuti još dugo, dugo vremena, vjerojatno niti neće sve dok se on nalazi na vlasti, već će sada osjetiti što to znači kada Rusija uzvraća udarac.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
