Palestinska samouprava postala je 1. travnja punopravnom članicom Međunarodnog kaznenog suda (ICC), postavši tako 123.stalnom članicom jedinog svjetskog trajnog suda za ratne zločine, u potezu koji je razbjesnio izraelske političare. Odmah po primanju, Palestinci su najavili da će dati tužiteljima dovoljno vremena da završe početne istrage vezane za sukobe u Gazi prošle godine, ali da će formalno zahtjevati istragu ako se njen početak bude odugovlačio. Palestinci su svoj položaj unutar ICC-a shvatili kao dodatan korak svjetskom priznanju palestinske državnosti, ali Izrael je odmah požurio da takve unilateralne poteze prikaže kao odmak od mogućnosti ostvarenja dvije države.
ICC je na određeni način ublažio palestinski gubitak u nastojanju da Vijeće sigurnosti UN-a donese rezoluciju kojom bi se pozvao Izrael na zaustavljanje okupacije Zapadne obale. Radilo se o briljantnoj diplomatskoj pobjedi Izraela i SAD-a, gdje se još jednom pokazala značajna povezanost dviju zemalja. Možda bi sve bilo drugačije da su Palestinci pričekali završetak prosinca i da se promijeni deset nestalnih članica Vijeća sigurnosti, čime bi se dobilo na vremenu za lobiranje, ali i mogući probitak Palestinaca. Prilika Palestinaca bila je velika. Naime, Izrael je sve izoliraniji u međunarodnom sustavu. Razni bojkoti, zaobilaženje Izraela u međunarodnim političkim odnosima i otežani odnosi s tradicionalnim saveznicima ukazuju da Izrael lagano gubi svoju poziciju nedodirljive 'demokracije'. Sve je više poziva međunarodnih organizacija da Izrael prestane s brutalnim političkim cinizmom koji ne daje osnovna ljudska prava svojim arapskim sugrađanima, te koji bi bio najsretniji da Palestinci jednostavno nestanu, bilo u priključivanju susjednim arapskim državama, bilo inkorporiranjem u izraelski državni teritorij. Stogodišnja bitka na Bliskom istoku zaokreće svoje smjerove, ali i pronalazi nove saveznike.
Zanimljivo je tako da više zajedničkih interesa danas imaju Saudijska Arabija i Egipat s Izraelom, nego SAD. Kao što je dogovor s Iranom pokazao, nisu svi izraelski interesi kompatibilni s američkim, a kroz Vijeće sigurnosti valja primjetiti da i Francuska ima svoje vlastite namjere. Prema posljednim podacima, Francuzi pripremaju novu rezoluciju UN-ovog Vijeća sigurnosti kojom bi se tražilo nametanje rješenja dvije države, u čemu traže potpunu potporu Amerikanaca. Pariz je očekivao da će se, nakon što se postigne dogovor s Iranom, ovom pitanju posvetiti više pažnje. Međutim, ubrzo nakon što je potpisan dogovor s Iranom, američki predsjednik Barack Obama ponovio je svoju predanost izraelskoj sigurnosti, te zatražio od svojih savjetnika u timu za nacionalnu sigurnost da surađuju s novom Netanyahuovom vladom na pitanjima sigurnosti. Kako bi popravio odnose s Izraelom zbog približavanja Iranu, Obama može pokazati sklonost u drugim pitanjima. Tako je za očekivati da će SAD biti manje skloni francuskim inicijativama u UN-u, barem u kratkoročnom razdoblju.
Bijela kuća igra oprezno jer je izraelski lobi iznimno jak među republikancima. Kao što je pokazano prije izraelskih izbora, republikanci u Senatu podržavaju svim silama Netanyahua i pokušati će koristiti tu podršku kako bi srušili Obamin veliki dogovor s Iranom. S druge strane, SAD već mjesecima žele UN kao glavnog pregovarača između Izraela i Palestine, te su u nekoliko navrata već obznanili da će podržati rezolucije ako Izrael najavi da se protivi rješenju dviju država. Netanyahu je eksplicitno već izjavio da se protivi takvom rješenju izraelsko-palestinskog sukoba, ali SAD nisu ništa poduzele po tom pitanju. Sada Francuzi, koji su najveći pobornici stvaranja palestinske države među zapadnim zemljama, upozoravaju da čekanja nema.
Francuzi žele stvoriti trenutak u kojemu mogu podsjetiti Amerikance na obvezu u Vijeću sigurnosti, te žele čuti od njih što je doista važno SAD-u, a što nije. Francuski je prijedlog da se kroz dvije godine postigne dogovor za stvaranje dviju nezavisnih, demokratskih i uspješnih država koje žive jedna pored druge u miru i sigurnosti unutar međusobno i međunarodno priznatih granica. Te granice, smatra Pariz, trebaju se temeljiti na linijama ostvarenim 1967., a na temelju međusobnih dogovora dviju strana, ograničene razmjene zemlje, povlačenje izraelskih trupa s palestinskih područja i Jeruzalem kao zajednički glavni grad dviju država. Amerikanci nisu komentirali na taj prijedlog osim da su uključeni u razgovore s ključnim dionicima, uključujući Francusku.
Francuzi su naročito ustrajali na novoj rezoluciji nakon diplomatskog fijaska Palestinaca u prosincu. Tada je Izrael maestralno i makijavelistički odigrao svoje lobiranje među nestalnim članicama UN-a. Izraelski ministar vanjskih poslova Avigdor Liberman putovao je u Ruandu i Nigeriju kako bi putem trgovinskih obećanja uspio isposlovati da dvije države apstiniraju od glasanja u Vijeću sigurnosti.
Dok se ne vide pomaci u tom pogledu, Palestinska samouprava pokušava podignuti slučaj za ratne zločine protiv Izraela. Palestinski ministar vanjskih poslova Rijad al-Maliki izjavio je tom prilikom da ne razumije stav izraelskog premijera osim ako Netanyahu nije zabrinut zbog konačne odluke suda. Maliki je poručio da se Izraelci nemaju čega plašiti ako vjeruju da je njihova vojska najmoralnija na svijetu. Palestinsko članstvo daje sudu pravo da proučava svaki ratni zločin počinjen na tlu Palestine, što je dovelo do ogorčenja u Izraelu, državi koja nije članica ICC-a. Izraleci su palestinsku odluku da se priključe ICC-u proglasili političkim, ciničnim i hipokritičnim potezom. Naravno, takav izraelski stav je izraz ojađenosti što postoje zakonodavne i političke poluge u svijetu koje mogu razotkriti kriminalne radnje izraelske države.
Čini se da je tužitelj ICC-a već započeo s proučavanjem mogućih ratnih zločina u Gazi već u siječnju. Međunarodna federacija za ljudska prava predala je detaljno izvješće ICC-u u kojem optužuje Izrael za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti tijekom razornih vojnih udara na opkoljenu Gazu prošlog ljeta. U izvješću federacija upozorava na primjene izravnih udara protiv civila i civilnih objekata, neprilagođenu upotrebu sile i namjernih napada protiv medicinskih usluga koji su izvedeni s privolom izraelskog režima. Izrael je tijekom srpnja i kolovoza 2014.vodio napad na Gazu koji je spriječen tek neizravnim pregovorima u Kairu. Tijekom tih napada živote je izgubilo 2200 Palestinaca, među njima 577 djece. Preko 11.100 drugih, uključujući 3374 djece, 2088 žena i 410 staraca teže je ili lakše ranjeno.
ICC je sud zadnje instance. On ne djeluje ako se slučaj istražuje ili je u procesu pred nacionalnim sudskim sustavom, osim ako nacionalni postupak nije pošten. Izrael rutinski započinje istraživanja u svim slučajevima koji uključuju žrtve. Ali, poštenost tih istraživanja pod velikim je upitnikom. U mnogo slučajeva, istraga ponašanja izraelskih vojnika i njihovih ubijanja palestinskih civila zapravo su načini da se na bilo koji način umanji ili ublaži ratni zločin. Međutim, kad jednom započne suđenje pred ICC-om, nema ograničenja na koga bi se istraga mogla podvesti. I dok međunarodno pravo dozvoljava Palestincima da se brane od okupatora, postoje realne mogućnosti da neki palestinski pojedinci budu optuženi za ratne zločine. Ipak, dok će se ovdje raditi o pojedincima, a ne o Palestinskoj upravi kao takvoj, s druge će strane na optuženičkoj klupi biti izraelska vlada, na čelu s premijerom i ministrom obrane.
Izraelci javno poručuju da se ne boje suda. Jedan viši izraelski političar izjavio je da ukoliko Mahmud Abas otvori 'Pandorinu kutiju', Izrael će ponuditi dokumentaciju o sustavnom raketiranju civila, stotinama bombaša samoubojica i zaštiti počinitelja zločina koji sjede u Hebronu, Dženinu i Ramali. Unatoč tim javnim izjavama, Izraelci su zabrinuti posljednim razvojem događaja. Shvaćaju prije svega da oni mogu optuživati pojedince iz Palestine, ali Palestinci mogu na osuđeničku klupu dovesti vrh izraelske države. Mnogi izraelski vojni zapovjednici i viši dužnosnici iz obrane, kao i iz diplomatskih i političkih redova, mogli bi postati zatočenici ICC-a.
Da li će se to dogoditi doista ovisi o Mahmudu Abasu. Čuje se mnogo kritika na njegov račun i njegov odnos s Izraelom, dok članovi Hamasa ginu u pravom ratu. Svakim danom Abas gubi saveznike, koje na svoju stranu pridobiva njegov najljući politički protivnik Mohamed Dahlan. Prijetnje političkom preživljavanju Abasa su velike. Nema niti jedan pravi veliki doseg koji ga može održati na vlasti, a sve prethodne strategije su mu propale. Pregovori s Izraelcima završili su na mrtvoj točki, nije pomirio Fatah s Hamasom, a pritisak na UN nije urodio plodom. Kako bi se izvukao, Abas je napravio plan u tri koraka: prvi pokušaj je UN, drugi je Haag, a treći je samovoljno raspuštanje Palestinske samouprave. Kako je prvi dio plana neslavno propao, Abas je žurno nastavio na drugi dio, koji je bio zamišljen kao postepena priprema za tužbu. Takav stav je, ironično, pomogao Netanyahuu da osvoji izbore na politici straha.
Izrael je početkom siječnja zamrznuo mjesečni prijenos sredstava iz proračuna za Palestinsku samoupravu, a tek je prošli tjedan dao dvije trećine tih sredstava kako bi se podmirili troškovi za električnu energiju, vodu i zdravstvo. Ovaj potez, zamišljen kao 'kazna', navela je Abasa da zaprijeti Izraelcima kako će odmah proslijediti zahtjev za tužbom u Haag ako se cjelokupni iznos novca ne dade Palestinskoj samoupravi.
Kako bi se spriječilo okretanje suđenja u korist Izraela, jedan od vođa Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i vođa palestinske skupine u potrazi za dokazima ratnih zločina Saeb Erekat izjavio je da će se palestinski zakoni mijenjati kako bi se prilagodili odredbama ICC-a. Prije nego što su postali članicom, Palestinci su potpisali 22 međunarodne konvencije i ugovore, uključujući Rimski statut, kako bi na bilo koji način izmogli podizati optužnice protiv izraelskih zločina. Također se planira proširenje tužbe s okupacijom putem izraelskih naseljenika na palestinskom teritoriju.
Četvrta ženevska konvencija, naime, vrlo jasno pokazuje da su naselja i oni koji upravljaju i štite naseljenike, kršenje međunarodnih zakona. Ovaj slučaj je puno povoljniji za Palestince, jer se radi o zločinu koji još uvijek traje i čije nijekanje nije moguće. Izraelska vlada i izraelska vojska odgovorni su za naselja, što ih čini provoditeljima ratnog zločina okupacije. ICC je 2004. izdao prijedlog kojim se smatra da su naselja na okupiranom teritoriju protivni međunarodnom pravu.
Izrael temelji svoju pravnu obranu na tvrdnji da se Ženevska konvencija ne odnosi na okupirani teritorij jer se radi o još uvijek neutvrđenoj vlasti nad tom zemljom. Izrael naime smatra da Zapadna obala nije palestinski teritorij jer je Zapadnu obalu osvojio i anektirao Jordan, što nitko nikada nije priznao. Izraelci tvrde da taj jordanski čin nije bio legalan te da su aneksiju 1950. priznali samo Velika Britanija i Pakistan. Istovremeno Izrael ne spominje da je njegova unilateralna aneksija Istočnog Jeruzalema također čin koji nije priznala niti jedna država na svijetu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
