Gotovo svima je danas jasno da se nešto u postojećem sistemu mora promijeniti. U nekim boljim ekonomskim vremenima to je također mnogima bilo jasno, no, tada je oko njih egzistiralo sasvim dovoljno onih kojima status quo nije bio mrzak, štoviše, naučili su živjeti s njime. Danas je pak broj nezadovoljnih toliko narastao da postojeći model, ne samo bez revolucije nego i bez reformi, zagovara tek jedna mala manjina.
Ne tako davno na snazi je bio stav da ćemo od sada, pa u plus beskonačno, živjeti i umirati isključivo unutar kapitalističkog sistema, jer alternative su poražene, pokopane i polako već i zaboravljene.
Tako to i biva u periodima kada se kapitalistički status quo sviđa većini, ali u takvom periodu više definitivno nismo.
Anketa provedena prošle godine u Britaniji, koju je objavio list The Independent, otkriva kako većina britanske javnosti, vjerovali ili ne, smatra da je socijalizam bolji model od kapitalizma - konkretno njih 36% ima pozitivan stav prema socijalizmu dok njih 33% ima pozitivan stav prema kapitalizmu.
Može se reći kako ovo i nije neka velika razlika, ali ako te rezultate stavimo u kontekst vremena, u kontekst navodno post-socijalističkog svijeta onda su ti rezultati itekako intrigantni.
Kako stvari stoje po tom pitanju u "kapitalističkoj Meki", SAD-u? Postoje neke ankete koje sugeriraju kako mladi više preferiraju socijalizam od kapitalizma, no to zvuči malo neuvjerljivo - ipak govorimo o SAD-u. No, konkretne brojke također su intrigantne.
Kao studiju za razmatranje uzeti ćemo onu koju je provelo sveučilište Harvard University - riječ je o anketi koja je provedena na mladim ljudima između 18 i 29 godina. Njih čak 51% ne podupire kapitalizam dok ih 42% podupire. Što se socijalizma tiče, 33% ispitanika preferira socijalizam umjesto kapitalizma.
Dakako, jasno je kako termini "socijalizam" i "kapitalizam" ne znače za mlade ljude isto što su značili prije nekoliko desetljeća. Ne čudi stoga da su njihovi roditelji, koji su stasali u hladnoratskom vremenu, poimali kapitalizam primarno kao otpor prema SSSR-u što, dakako, nije definicija kapitalizma.
Njihova djeca, današnji milenijalci, puno bolje znaju što kapitalizam jest. Ne samo da nisu zatrovani retorikom iz doba Hladnog rata već su i taj kapitalizam, u pravom smislu te riječi, osjetili na svojim leđima daleko snažnije nego njihovi roditelji.
Kapitalizam je izašao iz krize 2008. kao što je i žrtva teške prometne nesreće izašla iz udesa - jest živ, ali teško oštećen.
Kapitalizam je preživio "rastapanje" koje mu se dogodilo na jedan jedini način koji je i mogao - da su se na njega hitno stavili veliki flasteri u vidu državne pomoći korporacijama koje su bile "prevelike da bi propale" i udaranjem nemilosrdnih mjera protiv radničke klase koja je tada diljem Zapadnog svijeta morala spašavati posrnuli model svojim znojem i svojim odricanjem.
Čak i list Forbes, jedno od ključnih neslužbenih glasila kapitalističke ideologije, 2014. objavio je rezultate studije (koju je proveo British Journal of Psychiatry) u kojoj se ističe kako je u periodu od 2008. do 2010. oko 10,000 samoubojstava direktno vezano uz kapitalističku krizu koja je tada izbila.
Mogli bismo zaključiti kako su ovo vjerojatno konzervativne procjene, imajući izvor u vidu. Izvor s drugog kraja spektra - list Liberation News, službeno online glasilo američke komunističke stranke PSL (Party for Socialism and Liberation) navodi rezultate drugih studija koje pak otkrivaju kako se svake godine čak 45,000 ljudi ubije zbog nezaposlenosti i drugih problema kapitalističke ekonomije.
Čak i ako se složimo da su realne brojke negdje između ova dva suprotna spektra, i dalje govorimo o zastrašujućim podacima.
Dakako, smrt i samoubojstvo su zadnji udarci, ovdje nismo ni spomenuli degradaciju kvalitete života koja se događa u periodima kapitalističkih kriza.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
