Na stranicama novinske agencije Amaq, koja je bliska Daešu, ova teroristička organizacija preuzima odgovornost za napad 22. ožujka na britanski parlament u Londonu, koji je počinio 'vojnik Islamske države'. Izvješće nije dalo nikakvih preciznih podataka o umiješanosti Daeša niti je prikazalo dokaze. Britanska premijerka Theresa May je potvrdila da je napadač rođen u Velikoj Britaniji i da je bio pod istragom MI5. To je još jedan pokazatelj da obavještajna zajednica dobro radi svoj posao, ali vlasti ne reagiraju kada je potrebno donijeti odluku. Prema premijerkinim riječima, ova osoba nije bila na listi najtraženijih terorista, već je bio periferna figura. Napad je započeo na Westminsterskom mostu gdje je ubijeno dvoje ljudi, a 40 je ranjeno, a potom se nastavio kod zgrade Parlamenta, gdje je poginulo četvoro, među kojima i sam napadač. Ubrzo je uhićeno još osam ljudi. Napad se dogodio na obljetnicu bombaškog udara na zračnu luku u Bruxellesu, što je najveći bombaški napad Daeša na Zapadu.
Simbolizam napada je teško izostaviti. Radi se o jednoj od najpoznatijih zgrada na svijetu, na samoj obali Temze i u samom srcu britanske monarhije. Mjesto je to gdje se okupljaju parlamentarci, lordovi, premijeri, novinari, lobisti, ali i prosvjednici i turisti. Snažno turističko područje će sada doživjeti povećane sigurnosne mjere, a možda će neki i izbjegavati to područje, uključujući autora ovog članka koji uskoro putuje u London.
Apsolutna sigurnost, dakako, nije moguća nigdje, ali sam plan napada, koji nije poznat do kraja jer nije završen, je propao pošto napadač nije ušao u sam parlament. Još jednom se potvrdila stara dobra taktika izazivanja kaosa i straha, čemu služe ovakvi napadi. Oni nemaju cilj doista usmrtiti sve parlamentarce, već stvoriti auru straha (terora) na svjetski najpoznatijim mjestima, ne bi li tako pasivizirali građane i potaknuli vlasti tih zemalja na zaustavljanje djelovanja na Bliskom istoku protiv tzv. Islamske države. Zato se takvi napadi uvijek izvode u Bruxellesu, Parizu, Londonu, a nikad npr u Walesu ili pitoresknim sredinama engleskog sjevera. Publicitet i snažno reagiranje naroda su najvažniji, jer mediji i političari bruje na sav glas ono što Daeš želi čuti. BBC je tako stalno spominjao paniku, prijetnje i opasnost na londonskim ulicama, Francois Hollande poručuje da je napadnuta cijela Europa, bivši premijer David Cameron govori da se Britanija suočava s vrlo stvarnim terorističkim prijetnjama, dok Donald Trump govori da se Belgija i Francuska doslovno disintegriraju uslijed terorizma i prisutnosti muslimana u tim zemljama.
Mediji često imaju presudnu ulogu u ostvarivanju terorističkih težnji i širenja terora, jer senzacionalizam ide ruku pod ruku s očajem i strahom, prijetnjama i predrasudama, što potom vodi sukobima i zatvorenom društvu te najzad povećanoj kontroli vlasti nad građanima. No, to vodi jednom temeljnom pitanju da li su Europljani zapravo u iluziji sigurnosti posljednjih pedesetak godina? Na stranu Hladni rat, koji taktikom odvraćanja i međusobnog potpunog nuklearnog uništenja nije mogao postati opasnost za Zapadnu Europu, ali je ipak vladala strategija straha putem slavne Operacije Gladio, Europska zajednica, a od 1993. i Europska unija stvorili su sliku blagostanja i sigurnosti koja je propitivala ulogu države u novom europskom jedinstvu. Puna usta Europe počela su se prazniti prvo financijskom krizom 2008./2009., da bi terorističkim napadima postalo jasno da se država mora vratiti svojim obvezama među kojima je pružanje sigurnosti. A nema boljeg mjesta od promišljanja te državne uloge do Engleske.
Kad se u Washingtonu prolazi pored spomenika veteranima Korejskog rata može se vidjeti slavna američka izreka: 'Freedom is not free'. Ona se odnosi na vojnike koji su položili život za obranu osobne slobode građana, ali varijacije na temu mogu odvesti u promišljanja slobode od napada, straha, kaosa i terora kao iznimno slabe konstrukcije koje se ruše kao kule od karata ako nema dovoljno jake državne moći. U trenucima ovakvih napada, građani se većinom obraćaju samo dvjema institucijama – nacionalnoj vladi za fizičku zaštitu i jamstvo sigurnosti i religijskim vođama za duhovno vodstvo i transcendentalnu sigurnost. Nema 'djeca cvijeća' niti multikulturalnih poruka, pa se i s pravom počinje propitivati kako je moguće da se u pojedinim dijelovima Londona, suverenim područjem britanskog kraljevstva na kojemu vladaju britanski zakoni, dozvoljava čak i ograničeno korištenje zakona vjerske zajednice koja je suprotna zakonima zemlja.
Engleska je podatna za tu raspravu jer je upravo ovdje, tijekom Engleskog građanskog rata, živio i pisao Thomas Hobbes, veliki filozof i politolog koji je pravilno utvrdio da blagodat komotnog življenja traži i određene protuusluge, odnosno traži predanost suverenoj moći koja ima pravo raditi sve što je u njezinoj moći da održi mir u društvu. Kako je skladno napisao u svom remekdjelu Levijatan 1651. bez državne moći/sile nema umjetnosti, pisama, društva, već samo trajni strah i opasnost nasilne smrti, a čovjek živi osamljeno, osiromašeno, loše, brutalno i kratko. Nije li to opis i današnjeg društva i suvremenog atomiziranog čovjeka?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
