U srpnju ove godine američki Kongres je pokrenuo raspravu o tome treba li slijediti Egipat u proglašavanju Muslimanskog bratstva terorističkom organizacijom. Rasprava dolazi u vrijeme kada Muslimansko bratstvo prolazi kroz krizu ekstremnih razmjera. To osobito vrijedi za osnovnu granu u Egiptu, koja služi kao duhovni predvodnik transnacionalnog pokreta Bratstva i koja pati od onoga što je vjerojatno najgora nevolja u svojoj dugoj povijesti. Budući da je vojska srušila predsjednika Mohameda Morsija u srpnju 2013. godine i odredila Bratstvo kao terorističku organizaciju pet mjeseci kasnije, egipatsko Bratstvo je progonjeno i članovi njezinih ogranaka su zarobljeni ili prisiljeni pobjeći u inozemstvo. Njegove mreže također su razbijene, sa svojim ogromnim poslovanjem, dobrotvornim organizacijama i organizacijama socijalne skrbi. Ono što je nekad služilo kao država u državi, dovedeno je na koljena.
Tu državnu represiju prati priča koja izravno povezuje Bratstvo sa sudjelovanjem u nasilju, sa svojim članovima optuženim za počinjenje ili stajanje iza terorističkih akata unutar Egipta. Ova priča također govori da je, u najmanjoj mjeri, pokret pun radikalizma koja završava s članovima Daeša. Režim u Kairu je također rutinski povezao pokret s nekoliko nasilnih skupina, uključujući Hasm, koji je u siječnju 2018. godine proglašen terorističkom skupinom u Americi, unatoč tome što nema konkretnih dokaza veza između tih skupina i Bratstva. Da bi dodali pritisku, režim je također promovirao priče o "pokajanjima" zatvorenika iz Bratstva, nakon što su se oni prijavili na niz revizija, nazvanih "priznanja pokajnika", u kojima su osudili pokret. Pa ipak, iako se takvi argumenti mogu smatrati logičnima, do sada se te pretpostavke ne realiziraju u stvarnosti.
Još uvijek nema konkretnih dokaza da postoji bilo kakav pravi pomak bilo između baze ili vodstva prema usvajanju nasilne strategije. Nasuprot tome, Bratstvo je ostalo izvanredno čvrsto u svom odbijanju da se priključi takvom ekstremnom putu, a Egipat je izbjegao da pati od iste sudbine kao Alžir, koji se devedesetih godina spustio u dugi i krvavi građanski rat nakon što je vojska stupila u i poništila izbore koje je islamska stranka osvojila.
U tom kontekstu, ipak je skupina aktivista Bratstva tražila novi način da se odupre državnom udaru. Tu je grupu vodio najprije Mohamed Taha Vahdan, bivši član Uprave, koji je nekoć bio zadužen za odjel za obrazovanje pokreta. Nakon uhićenja Vahdana 2015. godine preuzeo je njegovu ulogu liječnik Mohamed Kamal, još jedan iskusni član Bratstva. Policijske službe su ga ubile u listopadu 2016. godine. Frustrirani zbog onoga što su shvaćali kao nedostatak djelovanja onoga što je ostalo od tradicionalnog vodstva, od kojih je većina sada bila u inozemstvu i paralizirana šokom onoga što se dogodilo, ova aktivistička grupa osnovala je vlastita suparnička tijela i medije preko kojih se nastoje boriti protiv kontrole pokreta. Što je još važnije, ova je skupina zagovarala snažniju reakciju na Morsijevu propast. Oni zagovaraju snažniji oblik popularnog otpora režimu. To je uključivalo prihvaćanje tzv. "kreativnog pacifizma", naime napadajući policijske automobile i električne instalacije, zaustavljajući vlakove i paljenjem javnih zgrada. Drugim riječima, uključivanje u oblik građanskog neposluha u kojem su se nasilne radnje osim ubojstva smatrale legitimnim. Kad je i ta taktika podbacila, najradikalniji su počeli ubijati suce u procesima protiv članova Bratstva.
Stara garda je nastojala suzdržati ove protivničke elemente u svojim redovima. Kad je to propalo, izbacili su ih iz pokreta. Ipak, razdor unutar Bratstva ostaje. Možda je najizrazitija podjela između tradicionalnog vodstva i one braće koja živi u Turskoj i djeluje pod tijelom Generalnog ureda Muslimanskog bratstva, koje još uvijek koristi diskurs koji zahtijeva revolucionarni pristup. Zagovornici ovog pristupa, koji uključuju Amra Daraga, Ašrafa Abdela Gafara i Gemala Hešmeta, otvoreno su kritizirali tradicionalno vodstvo. Oni ga optužuju da su propali tijekom svog vremena na vlasti i da nisu voljni poduzeti bilo kakav pravilan potez ili izmijeniti svoje metode u skladu s današnjim stvarnostima. Ova grupa tvrdi da su događaji Arapskog proljeća potaknuli novu eru revolucionarnog aktivizma, što stari poststrukturalistički pristup bratovštine nije shvatio, zahtijevajući pokret da usvoje nove metode koje su više u skladu s duhom vremena. Kao što Hešmet objašnjava, grupa želi nastaviti na putu osnivača Bratstva, Hasana al-Bane, ali da podigne novu generaciju koja se hrani konceptom revolucionara. Hešmet smatra da su revolucije najbolji put naprijed i najbolji način za stjecanje slobode. Ova skupina, čini se, vjeruje da su Egipat i arapski svijet još uvijek u revolucionarnom zanosu i da treba kapitalizirati takav revolucionarni žar.
Iako nije jasno što ova grupa podrazumijeva pod revolucionarnim, očito se zalaže za prekid starog načina djelovanja pokreta. Godine 2017. nova je grupa objavila procjenu pokreta od svog osnutka i zaključila da je Bratstvo propalo jer nije bilo dovoljno revolucionarno i jer se nije usredotočilo na politiku. Staro Bratstvo tvrdi je da su organizacijski elementi prioritet nad revolucionarnim ili političkim djelovanjem. Kao takva, ta grupa izgleda da pokušava gurnuti kretanje prema političkoj putanji, u verziji onoga što je an-Nahda učinila u Tunisu i učinkovito sekularizirati Bratstvo u tom procesu. Ipak, ovo vodstvo neće započeti bilo kakav ozbiljan pregled svoje ideologije ili političkog pristupa. Dobro zna da bi svaki pravi pregled ove vrste vjerojatno izazvao više optužbi, što si u ovom trenutku ne može priuštiti. Što je još važnije, zna da bi bilo kakav ozbiljan upit svoje ideologije mogao označiti početak razotkrivanja pokreta i time može raditi samo u korist režima. Osim toga, Bratstvo po svojoj prirodi nikad nije bio pokret otvoren za istinsko kritično razmišljanje o sebi. Grupa koja zagovara revolucionarni stav vjerojatno neće dugoročno imati nikakav značajni utjecaj. Sve izgleda kao trgovina i intelektualna vježba koja je daleko od stvarnosti na terenu u Egiptu. Kao takav, veći pokret vjerojatno će apsorbirati taj izazov, baš kao što je upio mnoge izazove koji su došli prije, i prije i poslije revolucije. Umjesto toga, jezgra Bratstva ustrajat će i nastaviti s dosadašnjim radom. Ovo rukovodstvo zna da je najbolje sredstvo samoodržanja biti strpljiv i čekati da se okolnosti mijenjaju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
