Nakon napada u Turskoj i Belgiji potrebno je redefinirati poimanje sigurnosti u Europi. Više od dvadeset godina Zapadna Europa se, sa sporadičnim prekidima, smatrala jednim od najsigurnijih dijelova svijeta. Posebice se to shvaća u odnosu na prethodno razdoblje šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada je Zapadna Europa bila pod utjecajem tzv. "crvenog terora" i nacionalističko-separatističkih terorističkih napada.
Njemačka je bila pod utjecajem Baader-Meinhoffa, dok su zemlje Beneluxa, Francuska i Italije bile pod napadima navodnih komunističkih snaga, koje su zapravo bili tajni odredi u multinacionalnoj operaciji Gladio, stvorenoj za organizirano održavanje straha od komunističke prijetnje među Europljanima. Uz to, Europa je bila pod utjecajem terorističkih napada ETA-e, IRA-e, korzikanskog i bretonskog separatizma, te palestinsko-izraelskih obračuna na tlu Europe.
U apsolutnim brojkama, sedamdesete i osamdesete godine bile su najnesigurnije za Ujedinjeno kraljevstvo, Španjolsku, Italiju, Francusku i Njemačku. Velike tragedije kao što je 17 poginulih u Münchenu na Olimpijskim igrama 1972., masakr na glavnom kolodvoru u Bologni 1980. kada je ubijeno 85 ljudi u bombaškom napadu, ili otmice zrakoplova ostaju u sjećanjima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.