Nakon napada u Turskoj i Belgiji potrebno je redefinirati poimanje sigurnosti u Europi. Više od dvadeset godina Zapadna Europa se, sa sporadičnim prekidima, smatrala jednim od najsigurnijih dijelova svijeta. Posebice se to shvaća u odnosu na prethodno razdoblje šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada je Zapadna Europa bila pod utjecajem tzv. "crvenog terora" i nacionalističko-separatističkih terorističkih napada.
Njemačka je bila pod utjecajem Baader-Meinhoffa, dok su zemlje Beneluxa, Francuska i Italije bile pod napadima navodnih komunističkih snaga, koje su zapravo bili tajni odredi u multinacionalnoj operaciji Gladio, stvorenoj za organizirano održavanje straha od komunističke prijetnje među Europljanima. Uz to, Europa je bila pod utjecajem terorističkih napada ETA-e, IRA-e, korzikanskog i bretonskog separatizma, te palestinsko-izraelskih obračuna na tlu Europe.
U apsolutnim brojkama, sedamdesete i osamdesete godine bile su najnesigurnije za Ujedinjeno kraljevstvo, Španjolsku, Italiju, Francusku i Njemačku. Velike tragedije kao što je 17 poginulih u Münchenu na Olimpijskim igrama 1972., masakr na glavnom kolodvoru u Bologni 1980. kada je ubijeno 85 ljudi u bombaškom napadu, ili otmice zrakoplova ostaju u sjećanjima.
Manje je ostala činjenica krajnje nesigurnosti koja je počela jenjavati u Europi tek nakon 1992., odnosno u Velikoj Britaniji nakon bombaškog napada u Omaghu 1998., kada je poginulo 28 osoba. Od tada, Europu su zadesila tek pet velikih napada: Madrid 2004., London 2005., Norveška 2011., te Pariz 2015. U odnosu na sedamdesete i osamdesete broj poginulih u tim napadima je daleko, daleko manji. Iako to ne osjetimo, Europa je puno sigurnija nego li je to ikad bila.
U svemu tome postoji i veći utjecaj medija danas, koji naglašavaju senzacionalizam i šire osjećaj nesigurnosti. Napad u Bruxellesu povećat će stanje alarmantnosti u cijelome svijetu. Teroristi će sada izbjegavati napade jer će u sljedećem razdoblju opasnost od prepoznavanja i propasti plana biti prevelika. Stoga je malo vjerojatno da će u idućim tjednima biti terorističkih napada, unatoč stalnim dojavama o sumnjivim paketima i ljudima. Ova posebna kontrola će vremenom jenjavati. Teroristi će početi planirati nove napade i događaji u Bruxellesu će postati još jedno maglovito sjećanje. Novi napad će proizvesti lamentaciju svijeta i nove boje na svjetskim spomenicima, a ciklus terorizma i protuterorizma će se nastaviti. Nije pitanje da li će biti novih napada, već kada će se oni dogoditi i gdje.
Biti stalno na najvišoj razini opreza je nemoguće. To bi iziskivalo nadljudske napore kod osobe, a isto se događa i u institucijama kao što je policija i druge sigurnosne snage. Njihova mogućnost preživljavanja trajne krize temelji se na jednostavnoj činjenici da se sastoje od ljudi. Uspješna protuteroristička akcija ne može biti izvršena od strane sigurnosnih snaga, već od obavještajne agencije. One odgovaraju i stvaraju okruženje koje je više trajno i koje sustavno probijaju mreže i namjere neprijatelja. Njihov je posao identificirati one koji žele izvršiti teroristički napad, pronaći njihovu mrežu, a policiji i sigurnosnim snagama ostaviti da ih uhvate.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
