Niz bombaških napada koji su zadesili Tursku dio su određenog niza koji ima političku pozadinu i poruku za tursku vlast. Otkako je Ankaru zadesio prvi bombaški napad 17. veljače, u kojemu je napadnut vojni autobus i u kojem je ubijeno 29 osoba, još dva smrtonosna napada dogodila su se u Ankari i Istanbulu. Kilometar udaljeno od napada na vojsku, drugi samoubilački napad dogodio se na središnjem trgu Ankare. U tom napadu 13. ožujka ubijeno je 37 osoba, ranjeno 125, a zemlja je potresena do srži. Na kraju je bombaški napad odnio živote i na popularnoj turističkoj ulici Istiklal u Istanbulu, punoj kafića, restorana, stranih konzulata i vladinih zgrada. Među poginulima su i dva američka Izraelca te jedan iranski državljanin.
Djelomično se radi o odgovorima na tursku dugotrajnu blokadu gradova Yuksekova, Sirnak i Nusaybin kojima se želi ugroziti logističke linije Kurdistanske radničke partije (PKK) i njezinog novoosnovanog mladog krila Građanske obrambene jedinice. Ankara želi slomiti kurdski otpor silom. Plan je da se prvo očiste rovovi i barikade u gradovima, a potom dovedu snage na stalnoj dužnosti kako bi se obnovila vlast Ankare u nemirnim četvrtima. PKK stoga ima samo jedan način otpora Ankari, a to je voditi bitku terorističkim načinom u zapadnoj Turskoj. Unatoč društvenoj i ekonomskoj cijeni, ne postoje znakovi umirivanja zaraćenih strana. Ankara poručuje da će se boriti protiv terorizma bez obzira na cijenu, a PKK izdaje priopćenja u kojima upozorava da će se sukobi povećavati i širiti.
Supredsjedatelj Unije kurdskih zajednica, koja je dio PKK, Cemil Bayik poručio je krajem prošle godine da će se stvoriti revolucionarni front otpora sa sudjelovanjem organizacija iz i izvan Turske. Trenutačno, Ankara želi izolirati svako područje gdje dolazi do sukoba, ne bi li izbacivanjem PKK logistike oslabila njihovu volju za nastavkom borbe. Turska vlada želi prvo srušiti otpor u gradovima, te uspostaviti snažnu vojnu silu. Ako to uspije, PKK će doživjeti manjak oružja, municije i logističkih sposobnosti. U tu taktiku uključen je i prekid dostave električne energije i vode.
Kurdski oslobodilački sokolovi (TAK) preuzeli su odgovornost za napad u Ankari 17. veljače. Ova poluautonomna naoružana organizacija izvršava napade pod zaštitom PKK. Naime, PKK podržava TAK ideološki i pruža mu pomoć u osoblju, logistici i financiranju. PKK ima strogu hijerarhijsku strukturu s oštrom unutarnjom disciplinom, međutim TAK-u prepušta slobodu odlučivanja prirode, lokacije i vremena operacija. Vodstvo PKK tako dopušta TAK-u slobodu izvršavanja bombaških napada o kojima potom saznaju detalje iz televizijskih izvještaja. Naime, PKK ne želi ugroziti pozitivnu međunarodnu reputaciju koju stječe u borbi protiv Daeša. Ne želi da se širi ideja o partiji kao terorističkoj skupini, iako su na listi terorista u Turskoj i Sjedinjenim američkim državama. Umjesto toga koristi organizacije kao što je TAK, koji nemaju aktivne poveznice s PKK-om. To je nova taktika na koju Ankara do sada nije navikla.
TAK koriste vozila za svoje napade, pa sigurnosne snage i obavještajne jedinice moraju pokrivati cijelu zemlju, ne samo urbana područja, što otežava dodatno nadzor sumnjivih vozila. PKK, s druge strane, ne izvodi te napade, ali jest krovna organizacija koja koristi proxy sustave za izvršavanje napada u zapadnoj Turskoj, što tjera tursku vladu na promišljanje strategije. Svakako je nužno da Ankara stvori posebni odred koji će biti oslobođen birokratske hijerarhije i koji će djelovati u svim regijama zemlje s punom potporom svih javnih tijela.
Sveobuhvatna i integrirana strategija borbe protiv sigurnosne ugroze Ankara tek treba stvoriti. No, turska vlast također mora priznati da je PKK ostvario značajan globalni legitimitet uslijed borbe Kurda protiv Daeša. Nepreuzimanjem odgovornosti za napade u zapadnoj Turskoj, PKK održava legitimnost, a istovremeno ruši turske planove za raspoređivanje snaga u turskim kurdskim područjima prije proljetnih borbi. Vodstvo PKK je jednostavno reklo da nisu sretni zbog napada, ali da ne mogu zaustaviti ljutitu kurdsku mladež.
Članovi TAK-a dobivaju svoju obuku u sjevernoj Siriji. I to je pitanje koje Ankara mora riješiti, s obzirom na svoj kruti stav prema sirijskom Kurdistanu i želji za širenjem vojno-redarstvenog djelovanja na jugoistoku. Sirijski Kurdistan postaje Turcima snažan trn u oku, a zajedno s vojnim zapovjedništvom PKK-a u iračkim planinama Qandil stvara pojas koji među Turcima podiže razinu napetosti. Sirijski Kurdistan postaje regionalno središte ljevičarskih i sekularnih naoružanih kurdskih boraca koji imaju donekle dobre odnose sa šijitima i alevitima u Siriji, prijateljski su nastrojeni prema Rusiji, održavaju srdačne odnose s Iranom i snažno nastupaju protiv sunitskih ekstremista i terorista. PKK podržava kurdsku braću u Siriji i nastoji usmjeriti što više pomoći prema regionalnoj i mladoj kurdskoj fronti etnonacionalističkog i antiterorističkog karaktera.
Teroristički napadi ocrtavaju i tursku unutarnju politiku. Dio stanovništva oštro kritizira vladu AKP-a zbog terorističkih napada, dok druga polovica smatra da je ta kritika također oblik terorističke propagande. Ova rasprava je ključna u turskim medijima i utječe na politike zemlje. Odgovor turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na terorističke napade pomalo opisuje autoritarno stanje u zemlji. Samo dan nakon terorističkog napada 13.ožujka turski predsjednik je optužio teroriste koji koriste bombe i oružje za ubijanje ljudi, ali se okomio i na "nenaoružane teroriste" koji navodno pomažu svojim idejama. Prema Erdoganovim riječima, nema razlike između terorista s oružjem i onih koji koriste pero za potporu teroru. Pri tome je napomenuo da pojedinac može biti akademik, pisac, novinar ili direktor nevladine organizacije.
Oko 1100 turskih i stranih akademika, uključujući poznate znanstvenike kao što je Noam Chomsky, potpisali su u siječnju peticiju pod nazivom "Ne želimo biti suučenici u kriminalu". Kratka izjava kritizira tursku vladu zbog kršenja ljudskih prava u protuterorističkoj kampanji u jugoistočnim gradovima. Optužuje vladu za masakre nad kurdskim civilima i poziva na kraj svih sigurnosnih operacija. Izjava ne sadrži prozivanje PKK za kriminal, ali zasigurno nema ništa s pozivom na terorizam ili bilo koji oblik nasilja. Ali Erdogan i njemu skloni mediji snažno su optužili akademske građane za terorizam. Desetak znanstvenika je uhapsila policija, neki su dobili otkaz na sveučilištima, a poslije su sudovi pustili pritvorene bez saslušanja.
Ipak, trojica znanstvenika su i dalje u pritvoru, a nakratko je uhapšen i Chris Stephenson, britanski znanstvenik s istanbulskog prestižnog sveučilišta Bilgi, jer je prema policijskom izvještaju promicao PKK propagandu. Putem distribucije letaka Stephenson je pozivao ljude na obilježavanje Noruza, iransko-kurdske nove godine. Uskoro je pušten, ali i deportiran iz Turske, u kojoj je živio 25 godina sa svojom turskom ženom i kćerkom. Vrlo široka definicija terorizma također određuje kako turska policija, pa čak i sudstvo, promatraju stvari. Ali čini se da ni ta moć nije dovoljna za predsjednika koji je pozvao na zakonske amandmane. Erdogan smatra da je potrebno redefinirati terorizam što je prije moguće i uključiti ga u turski kazneni zakon. On smatra da se tu ne radi o slobodi tiska ili organiziranja, već o učinkovitijem načinu obračuna sa zlim napadačima na turski narod.
Erdogan zapravo želi obnoviti stari turski koncept kriminala mišljenja. Desetljećima je neslavan zakonski članak 141, 142 i 163 kriminalizirao komunističku, separatističku i antisekularnu propagandu. Zahvaljujući bivšem turskom premijeru i predsjedniku Turgutu Ozalu ovaj drakonski zakon je izbačen. Kad je Erdoganov APK došao na vlast 2002., zagovarao je napredak liberalizma, te dobio podršku Europske unije u tome. Erdogan i njegova stranka ostvarili su niz zakonodavnih reformi i prihvatili kritiku protiv tvrdoglavosti prijašnjih vlada protiv kurdskih separatista i pobunjenika. Primjerice, Erdogan je 2011. dao slavan govor kojim je definirao udar na kurdsku pobunu u Dersimu 1937. i 1938. masakrom države, te se službeno ispričao kao premijer.
Ironično, isti Erdogan danas kritizira akademike koji kritiziraju državu, upravo kao što je on radio. Izgleda da je cjelokupna liberalna agenda Erdogana i njegovih podupiratelja iz ranih 2000-ih samo makijavelističko manevriranje prema potpunoj prevlasti u Turskoj. Čim je ona zadobivena, počeo je zaokret prema autoritarnim običajima. Teroristički napadi su samo jedan iskaz protivljenja tog oblika vlasti, u situaciji gdje je turska vlast dobrim dijelom sukrivac za nesigurnost vlastitih građana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
