Politika Europske unije prema Bjelorusiji zasniva se na nizu sankcija i nepovjerenju između Bruxellesa i Minska. Ovi su odnosi gotovo zamrznuti otkako su nove sankcije na snazi od 2010. godine. Međutim, sada se čini kako će bjeloruski predsjednik Aleksandr Lukašenko i njegova zemlja biti opet prihvaćeni u odnosima na europskom kontinentu, uslijed najave iz središta Europske unije da je završen krug sankcija protiv Bjelorusije.
Između ostaloga, Lukašenko se nalazi na popisu 170 bjeloruskih dužnosnika kojima je vraćena mogućnost putovanja u Europsku uniju. Bruxelles je istaknuo poboljšanje stanja ljudskih prava u Bjelorusiji, te ulogu te zemlje u smirivanju napetosti na istoku Europe i dolaska do dogovora iz Minska. Europsko vijeće napominje da Unija priznaje korake koje je Bjelorusija učinila u posljednje dvije godine u pokušajima poboljšanja odnosa Unije i Bjelorusije. Posebice su istaknuti izbori bez nasilja te puštanje "političkih zatvorenika" prošlog ljeta. Ujedno je Europsko vijeće naglasilo vrijednost bjeloruske konstruktivne uloge u regiji, odnosno jednogodišnje napore da se pokrenu pregovori između Rusije i Ukrajine, koji su završili dogovorom u Minsku.
Sankcije su se već u listopadu skinule na ograničavanje djelovanja tri najveće državne industrijske kompanije Belthech Holding, Beltechexport i Specpriborservice. Četvorica sigurnosnih dužnosnika iz Lukašenkovog okruženja i dalje su na listi nepoželjnih, jer su povezani s navodnim nestankom oporbenih političara 1999. i 2000. Također je zadržan embargo na uvoz oružja. Bjeloruski oporbeni vođe oštro su kritizirali europsku odluku za rehabilitacijom čovjeka koji vlada zemljom 22 godine i kojega je Europa stalno optuživala za prijevaru na izborima i korištenje sigurnosnih snaga za hapšenja i kršenja političkih prava oporbe i disidenata. Andrej Sanjikov, predsjednički kandidat 2010., koji je bio uhapšen i utamničen zbog poticanja na javni nered, iz svog egzila u Varšavi ističe da je ovaj europski čin vrlo jasna poruka diktatorstvu da može nastaviti sa svojim djelovanjem. Sanjikov je rekao da bjeloruska oporba zna kako micanje sankcija i labavost politika prema Minsku znači više opresije.
Europska šefica vanjske politike Federica Mogherini je izjavila da se ne radi o ružičastoj ili odličnoj slici, ali da Europa osjeća kako su napravljeni dobri koraci, iako ograničeni, te da će Bruxelles te korake dalje ohrabrivati. Unija je pozvala na veću slobodu okupljanja, nezavisnost medija, stvaranje uvjeta za daljnju suradnju, te mogućnost ukidanja viza za putovanja bjeloruskih građana u Europsku uniju. Unija također zahtjeva od Bjelorusije da nametne moratorij na smrtnu kaznu, posebno nakon izvršenja dvije smrtne kazne u posljednje vrijeme. Radi se o jedinoj zemlji u Europi koja je u posljednje dvije godine smaknula okrivljenika.
Poseban izvjestitelj UN-a za Bjelorusiju Miklos Haraszti je prošlog tjedna rekao kako su ljudska prava i politička klima u Bjelorusiji ostali nepromijenjeni. Harastzi, poznat kao predvodnik mađarskog demokratskog pokreta u sedamdesetima, nabrojao je niz slučajeva u kojima je država prekšrila osnovna ljudska prava otkako su održani predsjednički izbori, na kojima je Lukašenko dobio peti uzastopni mandat. Unatoč djelomičnoj suspenziji sankcija, u iščekivanju daljnjeg unaprjeđenja ljudskih prava, bjeloruske vlasti nisu prestale sa sustavnim napadima na one koji traže svoja individualna, građanska i politička prava, drži Harastzi koji ujedno kaže da vlasti nisu pokazale nikakvu spremnost na reformu opresivnog zakonodavnog sustava. SAD su za vrijeme mandata Georgea W. Busha također nametnule vlastite sankcije, te nazvale Lukašenka "posljednjim diktatorom Europe", ali su također najavile mogućnost skidanja dijela sankcija.
Dugo vremena se Lukašenko doista tako smatrao svuda u Europi - do trenutka kada je postao potreban. I ne samo to - više nije moguće za europske vođe, koji su došli u Minsk, sjediti na dvije stolice pred svojom javnošću. U usporedbi s onim što se događa u Ukrajini, Bjelorusija je zemlja s puno manje institucionalnog nasilja i zemlja pred kojom stupaju ozbiljnije reforme nego što će Ukrajina ikad napraviti.
Bjelorusija je ušla u 2014. s gospodarstvom u recesiji. Nacionalne statistike pokazuju 12 posto inflacije u 2015., dok je BDP zemlje pao za četiri posto od 2014. Cjelokupna robna razmjena je pala za 26 posto, a samo s Rusijom je trgovačka suradnja opala za 27 posto. Životni standard stanovništva je također pogoršan, nezaposlenost je sve veća. Recesija se predviđa i dalje ove godine, u suglasju s unutarnjim i vanjskim čimbenicima. Niske cijene nafte i deprecijacija ruske rublje naglasili su strukturalne slabosti Bjelorusije. Nakon niza kriza 2009., 2011. i 2014. ovaj stalan krug krize će se nastaviti ako Minsk ne učini niz ključnih koraka kako bi pokrenula reforme.
Zemlja ima iznimno krhak financijski sustav. Od 2009. vlasti odgovaraju na globalnu i regionalnu ekonomsku volatilnost s kontrolom cijena, stabilizacijskim programima deviznog tečaja, i državnim ulaganjima. Država pokušava očuvati valutni tečaj kroz intervencije na tržištu. Međutim, državni vanjski dug se u 2015. popeo na 62 posto BDP-a, te se smatra da će u ovoj godini narasti na 76 do 87 posto BDP-a, što je više od vanjskog duga Rusije i Kazahstana, ali manje od Kirgistana i Armenije. Međunarodne financijske organizacije, uvijek spremne da utonu države u stalni krug dužničkog ropstva, ukazuju na činjenicu da je velik dio bjeloruskog gospodarstva u rukama države, te da je Minsk ostao bez mogućnosti doprinosa vlastitom gospodarskom rastu.
Preferencijalni stav prema državnim poduzećima, koja su većinom u sektoru poljoprivrede i teške industrije, odnosno gdje je opstao način djelovanja iz sovjetskog komandnog gospodarstva, dodatno je naglasio problem manjka financijskih sredstava i fleksibilnosti na euroazijskom i europskom tržištu. Posljedično, politike stvaraju gubitke, akumuliraju se postrojenja, a ne koristi se rad i kapital. Istovremeno, bjeloruski privatni sektor ima malo mogućnosti preuzimanja radne snage iz neprofitabilnih državnih poduzeća. Poduzetnička inicijativa i dalje je ograničena visokim oporezivanjem kojima se pokrivaju gubitci državne privrede, nejednakim pristupom kapitalu, prevelikim državnim uplitanjem i trajno mijenjajućim zakonodavstvom.
Vlada u Minsku je do sada odbacila bilo koji pokušaj da postane dijelom međunarodnih financijskih organizacija niti je dopustila da tehnički savjetnici tih organizacija dođu u Bjelorusiju i poguraju zemlju prema strukturalnim reformama. No, u uvjetima simulirane demokracije zapadnih društava, koja su zapravo podložna financijskoj diktaturi i zavisnosti, ni Bjelorusija ne može zaobići pritisak koji se stvara putem izolacije. Ako će Bjelorusija nastaviti svojim sadašnjim putem ući će u bespovratnu gospodarsku stagnaciju, koja može dovesti do pobune Bjelorusa protiv svoje vlasti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.