Kako je u samo nekoliko tjedana Britanija bačena na koljena: Liz Truss bila je radikalan i opasan libertarijanski eksperiment kojeg, srećom po britanski narod, tržišta nisu mogla probaviti

Britanska premijerka Liz Truss podnijela je ostavku nakon svega 45 dana na funkciji. Već nekoliko dana se ovakav ishod zapravo i očekivao, ali svejedno, ovo je bio turbulentan period koji definitivno zahtijeva pomniju analizu. Mnogi možda čak nisu ni svjesni što je Liz Truss predstavljala po Britaniju i veliku većinu njenog naroda, a predstavljala je popriličnu opasnost. Ironično, tu opasnost uklonilo je upravo tržište koje je "palo u nesvijest" nakon što je Truss počela iznositi svoje ideje (koje su išle i znatno dalje od njenih predizbornih najava).

Čim na vlast dođe netko tko za sebe unaprijed kaže da želi biti "nepopularan" narod bi trebao itekako imati razloga za strah jer dotična osoba sigurno nema namjeru raditi u interesu naroda, osim možda povlaštene manjine. Truss je odmah, vrlo ponosno, deklarirala da ne želi biti popularna, glede mjera koje najavljuje, ali da su iste "nužne za Britaniju".

To je inače mantra, poprilično perfidna, koja se medijski s vremenom dosta popularizirala, a polazi od pretpostavke da bi narod trebao htjeti političare koji su spremni donositi nepopularne mjere, možda čak ni ne političare već za to izučene tehnokrate. Ideja je sama po sebi apsurdna, ali počiva na percepciji da će glasači sebično sebe prepoznati u manjini kojoj će biti bolje, a ne većini koja će patiti. Jasno, oni koji, primjerice, ne ovise o socijalnim davanjima brzo se mogu polakomiti za političkim opcijama koje najavljuje rezanje tih socijalnih mjera zaboravljajući da će time vjerojatno uništiti sigurnost ulica po kojima sami hodaju.

Truss je pak (bila) posebna priča. Kako smo već i ranije pisali, u mladosti je bila liberalka (kćer roditelja ljevičara) koju je pak fascinirala Margaret Thatcher te se kasnije, 90-ih, i sama prebacuje u redove Konzervativne stranke. Ali Truss definitivno nije bila centar Torijevaca, niti umjerena struja. Liz Truss je, ekonomski gledano, izražena libertarijanka koja - tako se barem čini - duboko vjeruje da ako bogati postanu još bogatiji da će onda i svima drugima biti bolje. S tim ciljem osmislila je duboke porezne rezove koji bi najviše išli na ruku najbogatijama iako bi se, tehnički gledano, porezi smanjili za sve građane.

U samoj završnici izbora za premijersku poziciju nakon što je Boris Johnson prisiljen na ostavku završili su Liz Truss, tadašnja ministrica vanjskih poslova, i Rishi Sunak, bivši ministar financija. Sunak slovi kao predstavnik umjerene struje Konzervativne stranke, a njihove debate - naročito sad u retrospektivi - bile su jako zanimljive. Ako bismo sad išli natrag i pogledali ta sučeljavanja vidjeli bi kako je Sunak zapravo vrlo precizno prognozirao što će se dogoditi ako Liz Truss postane premijerka. Rekao je da će njeni potezi dovesti do slabljenja funte, naglog porasta cijene zaduživanja te daljnjeg rasta inflacije.

Pritom je istaknuo ono što je do sada vrlo jasno čak i najvećim financijski laicima - inflacija je apsolutno neprijatelj svih, i bogatih i siromašnih. Uz visoku inflaciju svi gube. Siromašni si sve češće ne mogu priuštiti čak ni osnovne namirnice, a bogatima bogatstvo vrijedi sve manje i manje. Iako je samo prvima zapravo ugrožena egzistencija, inflacija izaziva paniku u svim slojevima.

Ali Truss je u tim debatama bila nepokolebljiva. Što ju je Sunak više prozivao zbog njenog plana poreznih rezova to je ona na istima više ustrajala. Jasno, nije Liz jedina koja je u ovoj krizi vidjela idealnu priliku za guranje Britanije u libertarijanski eksperiment. Stranačko tijelo snažno ju je podržalo ne osvrćući se na Sunakova (i ne samo njegova, naravno) upozorenja. Najzad, ne čudi da je uzor Liz Truss prva britanska premijerka Margaret Thatcher koja se, uz američkog predsjednika Ronalda Regana, smatra jednom od glavnih aktera u implementaciji neo-liberalnog modela kroz rušenje radničkih organizacija, sindikata i nametanje mjera koje pogoduju prvenstveno krupnom kapitalu.

Ali Liz se pokazala kao jako loša kopija Maggie Thatcher jer ova je provela više od desetljeća na vlasti, a Liz je uspjela samo 45 dana - u praktičnom smislu čak ne ni toliko, no o tome nešto kasnije. Liz Truss je također htjela da se i nju percipira kao "željeznu lady" pa je tako, dok je pripremala libertarijansku agendu, pazila da uvijek naglasi koliko je Britanija predana podupiranju Ukrajine u ratu protiv Rusije. No, već po toj militarističkoj vanjskoj politici Liz Truss je pokazala da je hibrid, a ne "čisti" libertarijanac jer oni se vjerojatno ne bi, bar ne do te mjere, bavili vanjskom politikom, pogotovo ne sukobom u kojem Britanija ne sudjeluje.

Ali to nije cijela priča o njenim hibridnim stavovima. Ono što je mnoge poprilično šokiralo još za vrijeme njene kampanje je to što je uz najavu poreznih rezova poručila kako se neće smanjivati javna potrošnja. Ali kako je to onda izvedivo? Računice nema. Naime, ako država ubire manje poreza to neminovno znači da će imati manje novca u svojim "koferima". To pak znači da država više neće biti u stanju financirati javnu potrošnju - i to baš u trenutku kad bi javna potrošnja za mnoge Britance, bez pretjerivanja, mogla biti linija između života i smrti (pogotovo ako govorimo o subvencioniranju grijanja tijekom naredne zime).

Planovi Liz Truss su propali, ali koji je uopće bio plan? Srušiti britansku ekonomiju u 45 dana? Skoro da je u tome i uspjela. Jasno, ako želi manje poreze i istu razinu javne potrošnje onda to znači da se novac za tu potrošnju može nabaviti samo uz znatna zaduživanja. I što se dogodilo čim je Truss predstavila svoje planove? Cijena zaduživanja za Britaniju je počela naglo rasti. Već to samo po sebi je jedna financijska katastrofa ako se uzme da je Britanija - na što su sve prethodne vlasti bile ponosne - imala najnižu kamatu zaduživanja od svih zemalja G7!

Ni tu nije kraj. Truss je odlučila za vrijeme kampanje prešutjeti nekoliko vrlo nepopularnih mjera, a jedna od njih bila je da se ukine limit na to kolike si bonuse bankari mogu isplaćivati (!). Drugim riječima, bankarima je namjeravala dati da ugrabe ogromne količine novca koji bi inače morali završiti u državnim blagajnama.

Spomenuli smo kako Liz u praktičnom smisli ni nije vladala 45 dana, kako to? Nekoliko stvari joj se poklopilo. Vlast je preuzela 6. rujna. No, dva dana kasnije umire britanska kraljica Elizabeta II i sve staje, proglašava se vrijeme žalovanja koje će potrajati do 19. rujna (ponedjeljak). Zapravo tek onda Liz može krenuti u "akciju", skoro... Naime, 21. i 22. rujna u New Yorku traje Generalna skupština UN-a na kojoj se mora pojaviti. Tako da zapravo svoje planove iznosi (odnosno njen ministar financija Kwasi Kwarteng) tek u petak, 23. rujna. Pošto vikendom burze ne rade to znači da se pravi šok osjetio tek idućeg ponedjeljka, 26. rujna. Tada je zapravo "krenulo" sve nizbrdo što znači da je Liz u manje od mjesec dana srušila i tržišta i zatim samu sebe.

Funta se strmoglavila, kamate su otišle u nebo, njena popularnost se raspala preko noći. Do koje mjere je u "nekoliko dana" liz Truss srozala i svoju stranku pokazuje podatak da je opozicijska Laburistička stranka došla do čak 30% prednosti (!). Da se kojim slučajem danas održavaju prijevremeni izbori Konzervativci bi doživjeli strašan potop, doslovno bi bili izbačeni iz parlamenta.

I kako je došlo do toga da Liz silazi s vlasti? Jer izgledalo je da će se grčevito držati do zadnjeg trenutka, još jučer je u parlamentu oštro tvrdila da ona "nije od onih koji odustaju". No, danas je ipak bilo gotovo po nju. Nakon što je ministrica unutarnjih poslova podnijela ostavku bilo je jasno da se njezina administracija raspada, no ključni potez zapravo se dogodio u ponedjeljak kad je novi ministar financija Jeremy Hunt (koji inače u izbornoj kampanji nije podržao Liz Truss!) u ponedjeljak jednostavno objavio kako se ukidaju sve mjere koje je Liz najavila. Drugim riječima, ona je moć izgubila već u ponedjeljak, a danas i službeno.

I što sad? Bit će zanimljivo vidjeti koga će Konzervativci staviti za njenog nasljednika, a ako žele izbjeći prijevremene izbore to će morati učiniti već idući tjedan. No, ovo je bila poprilično napeta priča. Fascinantno je da je u vrijeme krize jedna stranka establišmenta pokušala na vlast instalirati ekonomsku uzurpaciju, kao da su htjeli vidjeti "hoće li proći", no kad je funta počela naglo padati odlučili su da im se ipak ne isplati potopiti brod na kojem i sami plove!

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.