1970-ih godina Hladni rat je doživljavao svoj vrhunac, posebice u zemljama onoga što se naziva Treći svijet: Latinska Amerika, Afrika, Azija. To je bilo i desetljeće u kojemu su se počela dovoditi u pitanje polazišta američke, ali jednako tako i sovjetske hegemonije. Iranska revolucija 1978.-1979. značila je raskid s već uobičajenom pojavom da revolucionarne pobune protiv postojećih poredaka kreću s marksistički usmjerene ljevice. Prvi put dogodilo se nešto potpuno suprotno. Poslije svrgavanja šaha Mohameda Reze Pahlavija ljevicu su ubrzo istisnuli revolucionari koji su inspiraciju tražili u Kuranu, proroku Muhamedu i u Bogu.
Otkako je 1953. uz američku potporu svrgnut premijer Irana Muhamed Mosadek, Iran je postao najbliskiji i najmoćniji saveznik Sjedinjenih Američkih Država na Bliskom istoku. Režim iranskog autokrata i monarha Reze Pahlavija, učinio je sve kako bi osigurao nastavak iznimno važnih isporuka iranske nafte Zapadu. S druge strane, američka pomoć u oružju i izobrazbi omogućila je šahu da razvije najsuvremeniji vojni stroj u regiji. Suradnjom sa Sjedinjenim Državama i Velikom Britanijom, šahov je režim postao jamac sigurnosti omanjih konzervativnih država u regiji i morskih putova koji su spajali Arapski poluotok sa zapadnim tržištima nafte.
Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Iran je izrastao u ključnog regionalnog saveznika SAD-a te postao jednim od režima, zajedno s Brazilom, Južnom Afrikom i Indonezijom, na koje je administracija američkog predsjednika Richarda Nixona gledala kao na presudne čimbenike onemogućavanja zaokreta Trećega svijeta u komunizam.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.