Pogled na historiju
Kao i sve velike ideje i pokreti Europa kao geopolitički pojam nastaje padom Rimskog Imperija. Za rimskih osvajanja i za vrijeme postojanja Rimskog carstva – sve do njegove konačne propasti za cara Romula Augusta - srce Imperija predstavljao je Mediteran.
Sredozemno more sa svojim istočnim i južnim obalama bilo je konstitutivni dio Rimskog imperija, a to su krajevi na kojima danas žive narodi, što ih prije dvije tisuće godina tu uglavnom nije bilo.
I sjeverna Afrika bila je sasvim drugačija. Da li zbog sistema navodnjavanja ili iz klimatskih razloga Kartaga, dok je rimski vojskovođa Scipion nije razorio, bila je cvjetni vrt i trgovačka mediteranska sila. Danas je na tom mjestu uglavnom pustinja.A nekad su tamo bile oranice, vinogradi i šume mediteranskog raslinja.
Nakon propasti Kartage na tom prostoru Rimljani grade velebna zdanja od kojih su se sačuvali samo tragovi jedne historijske tragedije, koji danas daju posla arheolozima. Mediteran postepeno gubi svoje značenje i nakon Kolumbovih otkrića, drugi oceani i zemlje, što ih oplakuju stječu prevladavajuću privrednu i trgovačku važnost, dok je Sredozemlje ostalo u drugom planu.
Rekonstrukcija izgleda Kartage iz 2. stoljećaMediteran nije više centar, već južni rub Europe.
No iz starog što propada, iz tragedija i katastrofa, mučno se rađa novo i drugo. Ljudi neprekidno žele bolje i rade najbolje što umiju, no često uvjereni da stvaraju novo, samo ponavljaju staro i već viđeno.
Ako ćemo pravo, po grčkome mitu i samo ime Europe stečeno je prijevarom. Ljepotica Evropa brala je cvijeće na nekoj livadi Helade, a uspaljeni ženskar Zeus, vrlo ju je poželio te uzeo obličje ljupkog bika i počeo joj se umiljavati tako usrdno, da je djevojka bezbrižno sjela na njegova pleća, a on je daleko odnio. Sve što joj se kasnije dogodilo, plod je osvete ljubomorne i opake Zeusove žene Here.
Noël-Nicolas Coypel, 1727 - "Otmica Evrope"Nakon sloma imperija u Rimsko carstvo prodiru barbari i to barbarska germanska plemena, koja su već ranije bila unovačena u rimsku vojsku, ali na sjevernoj granici golemog imperija što se prostirao od Atlantika do Mediterana, nikad nije bilo mira. Barbari odnosno Germani 475 razorili su Rimski imperij i tada navodno nastaje doba mraka.
Današnja historiografija drugačije gleda na ta vremena kulturnog propadanja, jer je kroz duga stoljeća ranog srednjeg vijeka također tekao život i utiskivao tragove na ljude i zbivanja. A to što se događalo imalo je veze s implementiranjem rimske kulture - onoga što se nije moglo razoriti i što vojske nisu uspjele uništiti, u barbarski etnički korpus. Iz tog korpusa nastaje Europa i njeno dijelom romanizirano stanovništvo .
Nakon bitke na Tiberu, na mostu Milvio i pobjede nad Mazencijem i pristalicama starih vjerovanja, car Konstantin priznaje kršćanstvo službenom religijom imperija.
Imperij se dijeli na Zapadno i Istočno rimsko carstvo odnosno Bizant, čija će prijestolnica Konstantinopolis za cijeli milenij nadživjeti Zapadno rimsko carstvo.
August, pravim imenom Gaj Julije Cezar Oktavijan, pranećak Julija Cezara, bio je trijumvir u drugom trijumviratu, a kasnije i prvi rimski carImperijem upravlja jedan car: imperij od Konstantina nadalje priznaje samo jednog boga i jednu autoritarnu vlast. Rimsku republiku August je pretvorio u carstvo, a provalom barbara nastavlja se prihvaćanje kulture i religije razorenog i nestalog zapadnog imperija, jer su se osvajači nalazili na nižem stupnju civilizacijskog razvoja od pobijeđenih. Kršćanstvo postaje religijom barbarskih plemena sjevera i kasnije istoka. Jug Europe i Italije izložen je invazijama arapskih plemena, mahom Saracena, koji su tada bili na visokom stupnju političkog, ekonomskog i kulturnog razvitka.
Saraceni su imali razvijenu nauku, filozofiju, poeziju, arhitekturu, no pripadali su drugoj religiji i drugom kulturnom kontekstu te nisu mogli potpasti pod utjecaj ni kršćanske religije ni ostataka kulture rimskog carstva. Ma da se historija voli zadržavati isključivo na pljačkaškim provalama Saracena u Italiju, zapostavlja se sicilijansko kraljevstvo Frederica II zvanog "čudesnim", koji je uspio ostvariti u XIII st. na Siciliji cvjetnu multikulturnu državnu zajednicu u kojoj su živjeli i stvarali pored domorodaca Grci, Saraceni, Židovi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
