Kontrole migracijskih kretanja na vanjskim granicama Europske unije postale su veliko polje političkog i financijskog ulaganja posljednjih godina. Uistinu, može se reći da je nastala cijela jedna industrija, koja se nalazi između suradnje i sukoba suverenih država i pograničnih ureda. Dužnosnici u različitim vladama nastoje prijeći preko zone sukoba uz pomoć tehnologije. U Zapadnoj Africi je nastala mreža 'Morski konjic' (Seahorse) koji spaja pogranična područja u satelitski sustav kojega dijele afričke i europske snage. U španjolskoj sjevernoafričkoj enklavi Ceuti i Melilli nastao je napredni pogranični zid. Na europskoj razini stvoren je Eurosur, europski nadzorni sustav vanjskih granica, koji stvara decentraliziranu razmjenu podataka. Sve te tehnologije namijenjene zaustavljanju migracija prije svega služe kao katalizator novih društvenih odnosa između različitih dijelova društva, stvaraju prostor suradnje i natjecanja, sudioništva i sukoba.
Pomalo je već i zaboravljeno da je španjolska vlada prva počela stvarati zidove na europskoj periferiji.. Naime, krajem 2013. vlada u Madridu je financirala izgradnju žičane ograde s vojnim stražarima u enklavi Melilli, u Sjevernoj Africi. Time se pokušao zaustaviti grozničavi pokušaj ilegalnog prelaska subsaharskih migranata u Španjolsku. Otprilike u isto vrijeme je stvoren Eurosur, čije se sjedište nalazi u Agenciji za granice EU-a u Varšavi. Tada je nastupio i Frontex, potpuni nadzor europskih južnih pomorskih granica koji je trebao spriječiti prelaske preko Sredozemlja. Dvije tehnologije, jedna nasilna i konkretna, a druga navodno humanitarna i apstraktna počele su djelovati jedna uz drugu u tzv. borbi protiv ilegalne migracije.
Istovremeno su nastale mnoge ideje kako bi se trebala pružati granica EU, od selektivnog postavljanja vrata prema kontinentu, disperzije europskih granica i eksternalizacije kontrole, pa do snažnog povećanja sigurnosnih službi u nadgledanju migracija i razvoja birokratskih načina upravljanja migracijama. Posljedica svih tih pokušaja jesu stalni porazi, jer se migracije ne zaustavljaju u nikakvom jasnom obliku, već se ponavlja proturječan pristup pograničnoj sigurnosti - umjesto da tehnologija djeluje kao pozitivan učinak, ona postaje katalizator za društveno-političku inovaciju.
Te 'inovacije' su pretakanje iz šupljeg u prazno jer se razne agencije i obrambene kompanije natječu u stvaranju novih sigurnosnih rješenja i prioriteta, te žele dobiti pozornost, novac i moć. Oko migracijskih tijekova došlo je do cijele jedne industrije koja se hrani na ilegalnosti kretanja ljudi. Migracije se sada intenzivno naglašavaju, te se stavljaju u središte sustavno međupovezanih tehnologija, institucija i aktera koji omogućavaju i ograničavaju mobilnost, te stvaraju komercijalne, regulatorne, humanitarne i socijalne dimenzije modernog kretanja ljudi. Migranti sami tu nisu pretjerano važni, jer nisu oni koji migriraju, već društveni fenomeni. Kako je jednom rekao sociolog Latour, ne lete B-52 avioni, već Američko zrakoplovstvo.
Španjolska je, međutim, nestala iz područja vijesti iako je bila slaba karika u vanjskim granicama Schengen zone. Od polovice 2000.-ih Španjolska je postala važan akter na europskoj sceni u smislu migracija. Godine 2006. Kanarski otoci su bili u središtu pozornosti, jer je na tisuće brodova iz Zapadne Afrike pristalo na obali otočja. Do toga je došlo nakon otežanog puta prema kontinentalnoj Španjolskoj. Do 2010. i 2011. ipak je opao i broj migranata na Kanarima, što zbog gospodarske krize, što zbog deportacija i snažnog prisustva patrolne misije Hera, koja je stvorena u suradnji Frontexa i španjolske Civilne garde. Tadašnji ministar vanjskih poslova sretno je ustvrdio da je 2010. bila najbolja godina za kontrolu migracija u cijelom desetljeću, te je španjolski model predložio južnoeuropskim susjedima.
To je potaklo stvaranje niza sigurnosnih agencija, koje se međusobno natječu u ostvarivanju svojih ciljeva i postavljanju svojih 'važnosti' pred političare i njihove predizborne platforme. U Španjolskoj obranu granica sada ostvaruje policija, ratna mornarica, civilna garda i carina. U Italiji su stvorene dodatne agencije, kao što je Guardi di Finanza, te je uključena mornarica koja je bila srž operacije Mare Nostrum 2013. i 2014., po mnogima najuspješnija operacija Europske unije u pogledu spašavanja i zbrinjavanja migranata.
No, Španjolska je išla korak dalje. Socijalistička vlada preko noći je otkrila odnose sa subsaharskom Afrikom i započela ambicioznu inicijativu razvojne suradnje Plan Africa. U tom planu otvarana su veleposlanstva po zemljama Zapadne Afrike, pretakali se resursi u regiji, a zauzvrat se tražila suradnja u patrolama i deportacijama. Iako je dolazilo do snažnog protivljenja među migrantima i političkom oporbom, cilj je postignut. Civilna garda je počela patrolirati afričkom obalom u suradnji sa svojim senegalskim i mauritanskim partnerima u Združenoj operaciji Hera, a lokalna policija je patrolirala obalom i unutarnjim granicama. U vrlo kratko vrijeme nastala je euroafrička policijska mreža u regiji gdje Španjolska gotovo nikad nije imala političko prisustvo. Ujedno je nastalo 89 agencija u Africi i Europi koje su sve imale svoje planove i prijedloge.
Konkretan rezultat bio je projekt Morski konjic, nastao 2005. Projekt je dobio šest milijuna eura kao dio 120 milijuna eura vrijednog programa Aeneas koji je trebao stvarati učinkovite politike za sprječavanje ilegalne migracije. Morski konjic je održavao konferencije, obučavanje, razvrstavanje i posjete afričkih i španjolskih delegacija. Osim transnacionalne policijske mreže, Morski konjic je imao i svoju tehnološku dimenziju putem satelitske veze.
Sigurnosni sustav povezao je 2010. Španjolsku, Portugal, Mauritaniju, Zelenortske otoke, Senegal, Gambiju, Gvineju Bisao i Maroko. U nekoliko priobalnih afričkih gradova postavljene su kontakt točke. Sustav je trebao osigurati da migranti uopće ne napuste obalu. Kroz Morski konjic etablirano je nazivlje problema, krize, migranata u brodovima, oko čega se nastojalo dobiti još više novaca za suradnju. Taj novac je nepovratno nestao, a da pojedine zemlje nisu surađivale međusobno, nego samo sa Španjolskom. Nikakva suradnja nije uspostavljena između Mauritanije i Senegala ili Senegala i Gambije.
S nestankom novca uslijed globalne financijske krize, počela je izgradnja zidova. Uz europsko financiranje počele su se odmatati žičane ograde koje imaju vrlo ograničen uspjeh. Zbog toga je u Meilli tri puta nadodavan zid, a u Ceuti dva puta. Čini se da je popularnost izgradnje zidova i ograda ključan politički moment u mnogim državama - sjetimo se samo gromoglasnosti odluke o izgradnji zidova i ograda u Grčkoj, Bugarskoj i Mađarskoj, potom u Izraelu spram palestinskih područja i američkoj južnoj granici prema Meksiku. Ovi zidovi nemaju puno smisla jer ne štite od tradicionalnih militantnih opasnosti (u izraelskom slučaju) ali su važni politički jer su fizički znak obrane od transnacionalnih prijetnji, među kojima su najzastupljenije migracije. Većinom se ruše u grozničavom i masovnom naletu migranata, često kada marokanski čuvari gledaju na drugu stranu.
Španjolski primjer tako pokazuje da je tehnologija uspjela započeti suradnju – Morski konjic je ostvario satelitsku komunikaciju, a Eurosur je dodatno pomogao u obliku dijeljenja obavještajnih informacija točno odabranim ispostavama na granicama. I zidovi u Ceuti i Melilli, iako po svojoj spektakularnosti, mogu biti čitani drugačije, kao medij za povećanju suradnje na granici, i rješavanje dugotrajnih španjolsko-marokanskih problema. Centri su koordinirali ove velike sustave u fizičku bliskost, omogućujući i militarizaciju, ali i humanitarizaciju granica.
Ova je materijalnost značajna za industriju ilegalnih migranata, pa su napori za kontrolom migracije 'dobri' jer stvaraju novu ekonomsku računicu. Istovremeno, stvara se dodatna siva ekonomija na drugoj strani, među krijumčarima ljudima, koji su sasvim sigurno u neizravnoj komunikaciji sa svojim protivnicima. Migracije bi po prirodi trebale biti fragmentirane i kratkotrajne, ali infrastruktura koja je uposlena omogućuje osobitu stabilnost i koherentnost. Time je Španjolska bila rani primjer kako održavati migracijske tokove i kako najzad omogućiti da se na njima zarađuje novčano i politički.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
