Rast kineskih investicija krajem devedesetih, popraćen BDP-om koji je rušio sve rekorde, je počeo privlačiti sve više pozornosti zapadnjačke javnosti. Kina je počela sve više biti viđena kao tajnovita zemlja koja je u stanju investirati milijune dolara nepoznatog podrijetla. Iz godine u godinu, kineska ulaganja su rasla ali je kriza iz 2008. uvelike promijenila dinamiku i strukturu tih ulaganja. Naime, Peking je odlučio da je došlo vrijeme da Kina zauzme svoje “zasluženo mjesto” među velikim silama, te je usvojena jedna nova geopolitička strategija čiji je glavni cilj bio povećati utjecaj te azijske zemlje u svijetu.
S namjerom da poveća svoj međunarodni rejting, Kina je 2007. odlučila osnovati China Investment Corporation, državni investicijski fond od 400 milijardi dolara koji je 2009. počeo doslovno kupovati cijeli svijet.
Od grčkih luka, do afganistanskih rudnika pa sve do brazilskih naftnih kompanija, Kina je kupovala sve što joj se našlo na putu i mjesecima punila naslovnice svjetskih medija.
Dok su zapadne ekonomije tonule u krizu, Kina je bila jedina koja je imala na raspolaganju milijarde dolara i bila ih je voljna investirati u posrnula gospodarstva. I to ju je učinilo predmetom natjecanja između zapadnjačkih lidera i političara koji su u kineskim investicijama vidjeli spas od recesije.
No to nije bio kraj. Kina je 2009. također pokrenula ekonomski stimulativni paket od 586 milijardi dolara unutrašnjih investicija.
Najveći program javne potrošnje u povijesti je previđao goleme infrastrukturne projekte. Svaki mjesec količina izgrađene infrastrukture je odgovarala veličini dva grada Rima, ili uzevši drugi parametar, svakih 5 dana je izgrađen jedan neboder. To je Kinu učinilo najvećim uvoznikom sirovina jer je imala nezasitnu potrebnu za željezom, bakrom, naftom itd.
Ono što je posebno zanimljivo je bio geopolitički kontekst u kojemu su smještene investicije. Naime, s izbijanjem recesije 2008. izbio je i ekonomski rat Kine i Zapada. Odnosi su se zaoštrili, zapadne industrijske grupacije i politički krugovi moći su udarili na kineski izvoz i monetarnu politiku s protekcionističkim mjerama, na što je Peking odgovorio s protumjerama i otvorio novu frontu u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji. I dok je bjesnio ekonomski rat, odvijao se još jedan sukob, onaj unutar Zapada, čiji su političari ušli u žestoko natjecanje za privlačenje kineskog kapitala.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
