Turska je bila bastion sekularizma na Bliskom istoku većim dijelom 20. stoljeća. Međutim, nakon 16 godina pod vodstvom Stranke pravde i razvoja (AKP) predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, optužbe za islamizaciju se šire. Početkom 2000-ih AKP je pohvaljena zbog religiozne liberalizacije, ali posljednjih godina vlada je aktivno nastojala promicati religiju i gaziti slobode što je naišlo na neodobravanje u zemlji i inozemstvu. Pod Erdoganom je Ankara učinila mnogo da potakne pobožnije i konzervativnije društvo. Porezi na alkohol i cigarete jedan su od najviših na svijetu, zbog čega neki građani pripremaju vlastita alkoholna pića, u školama su obvezni vjerski predmeti sve rasprostranjeniji, a službena retorika je napunjena porukama koje uzvisuju "nacionalni moral".
Državno vjersko tijelo nalazilo se u središtu nekih najekstremnijih optužbi za islamizaciju. Ranije u 2018. Diyanet, turska uprava za vjerska pitanja, izjavila je da bi se prema islamskom zakonu djevojke u dobi od devet godina mogle vjenčati. Turski zakon zabranjuje brak mlađima od 16 godina, a vjersko tijelo je kasnije izjavilo da ne odobrava dječje brakove. Ipak, kontroverza je tek najnovija u nizu koju je pokrenuo Diyanet, uključujući presude s kontroverznim stavovima o incestu, pa čak i nedopušteno korištenje lijeve ruke. Unatoč zakonskim ograničenjima, dječji brak rasprostranjen je u ruralnim, socijalno konzervativnim područjima koja tipično podržavaju AKP, a incidenti o maloljetnom braku razljutili su sekulariste, za koje mnogi smatraju da je sekularna osnova moderne Turske pod sve većim napadom političkog islama. Oni se plaše zemlje u kojoj se presudama, temeljenim na vjerskim ediktima, daje prednost nad vladavinom zakona. Nekih 16 godina nakon što je AKP došla na vlast, odnos Turske s islamom postaje sve važnije bojište.
Ova islamizacija je polako, ali sigurno ugrađena u krajolik zemlje, doslovno i metaforično. Turski građevinski procvat nakon 2000. godine uključio je 17.000 novih džamija koje je izgradila vlada, pa je minaret sve češća karakteristika obrisa urbanih cjelina. Istanbul, koji se uvelike smatra progresivnim, nije izbjegao promjene. Godine 2016. na brdu iznad grada otvorena je džamija s minaretom koji je vidljiv iz većeg dijela grada, zbog čega je Kemal Kilicdaroglu, vođa glavne oporbene stranke, opisao ovaj potez kao novi korak ka tome da Turska postane islamska republika.
Iako je tursko stanovništvo nadmoćno sunitsko muslimansko, a zemlja je stotinama godina bila sjedište muslimanske vlasti za vrijeme Osmanskog carstva, od osnivanja sekularne republike 1923. godine, službeni odnos Turske s islamom u velikoj mjeri je napušten. Ipak, u vrijeme takve monumentalne promjene, neki političari AKP-a osjećali su se osujećeni napadom na vrlo sekularne temelje republike, u onome što bi mnogi do prije nekoliko godina smatrali kaznenim djelom. Zapravo, sam Erdogan jednom je bio zatvoren zbog javnog recitiranja islamske poezije. Od 1937. sekularizam je upisan u turski ustav. Ali u travnju 2016., AKP-ov predsjednik parlamenta izjavio je da bi novi ustav trebao biti 'vjerski ustav'. Potaknuo je uklanjanje tradicionalnog pozivanja na sekularizam i zalagao se za uključivanje reference na Boga. Iako konačni referendum nije podržao ovaj prijedlog, takva je izjava višeg političara bez sumnje znak vremena koje tek treba doći.
Utjecaj islamističke misli na državu i njezine organe emocionalno je pitanje, posebno kad je riječ o obrazovanju. U 2017. godini Ankara je napisala školski kurikulum zemlje, pretvarajući odlučni republički nastavni plan u program prepun islamske doktrine. Lekcije o osnivačima Turske Republike bile su smanjene, a prilike za proučavanje osmanskih, arapskih i kuranskih predmeta velikodušno su se proširile i, što je najviše zabrinjavajuće, evolucija se nije učila u svim školama, niti barem kao opcija. Prema mišljenju vlade, sve je to bilo opravdano u njezinu nastojanju da 'zaštiti nacionalne vrijednosti' podučavanjem 'nacionalnog i moralnog odgoja'.
Tijekom 2014. godine, promjenom pravila došlo je do toga da je oko 40.000 učenika prisiljeno pohađati vjerske škole imama Hatipa, što je iznerviralo mnoge, posebno među pripadnicima svjetovnog stanovništva koje je odbacilo Erdoganove pokušaje da stvara 'pobožnu generaciju'. Upis u ove vjerske škole, koje su prvobitno bile stvorene za podučavanje imama, povećao se od početnih 63.000 do preko milijun učenika od 2002. godine, kada je AKP došao na vlast. Škole su temelj prevlasti AKP-a, ne samo u politici, već i u policiji, pravosuđu, poslu i vojsci. Erdogan je i sam pohađao školu imama Hatipa, kao i mnogi ugledni članovi AKP-a. Pokret Hizmet negdašnjeg imama Fethullaha Gulena financirao je mnoge od tih škola tijekom ere prije AKP-a i pohvalio se da će ih koristiti za odgoj generacije koja bi mogla srušiti vladare republikanske Turske. Lavina uhićenja u javnom sektoru nakon pokušaja gulenističkog puča 2016. svjedoči koliko su te škole bile uspješne. Erdogan sada traži širu islamizaciju turskih škola kako bi učvrstio njegovo nasljeđe.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
