Dvadesetog rujna Grci će izaći na pete izbore u pet godina. Još jednom se grčka nacija nada pronaći političko vodstvo koje će znati pronaći put između potrebite Europske unije i omražene eurozone. Istovremeno, Grci nastoje izbjeći masivno snižavanje životnog standarda koji je neizbježna posljedica zahtjeva iz Bruxellesa i od međunarodnih kreditora. Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je danas Siriza na razini konzervativne Nove demokracije, te da obje stranke osvajaju 27 posto glasova.
U središnjici Sirize ipak postoji sve jača bojazan da se glasovi za Novu demokraciju povećavaju, a potpora Ciprasu opada. Ciprasov konačni pad bi mogao biti uzrokovan napuštanjem lojalnosti Sirizine mladeži. Oni su ključni za dobivanje glasova, ali i skloni cijepanju i 'kazni' nekoć glamuroznog stranačkog vođe. Samo 60 posto onih koji su za Sirizu glasali u siječnju voljno je opet dati svoj glas za tu stranku u rujnu. Ključni dio predizborne kampanje tek slijedi, jer dolaze televizijska suočavanja. U njima će se Aleksis Cipras suočiti sa svim parlamentarnim strankama osim s neonacističkom Zlatnom zorom.
Posebno zanimljiv dvoboj na malim ekranima očekuje se s novim vođom Nove demokracije Evangelosom Meimarakisem. On je puno više konzervativniji od bivšeg vođe Nove demokracije Antonisa Samarasa. Osim toga Meimarakis je puno prihvatljiviji u Europskoj pučkoj stranci koja vlada Bruxellesom i ključnim europskim glavnim gradovima, a posebice Berlinom. Uz to, Meimarakis je dao čudnu izjavu da ne želi mjesto premijera za sebe, već da bi Grčka trebala sposobnog i cijenjenog tehnokrata, grčku verziju Marija Montija, koji je uspio u tranziciji Italije iz Berlusconijeve ere do današnje vlade lijevog centra.
Nova demokracija je čak spremna ući u koaliciju sa Sirizom, a neki članovi stranke centra To Potami izjavili su da će poduprijeti u tome Novu demokraciju. Takva koalicija bi zapravo mogla proći. Naime, Siriza je sada na vjetrometini i izravno na udaru proeuropske oporbe. Čelnici dviju tradicionalnih stranaka, konzervativne Nove demokracije i socijalističkog Pasoka, novi su vođe svojih stranaka i potrebno im je iskustvo u vlasti. S druge strane, Cipras im je potreban da izvrši prljav posao implementiranja strogih uvjeta na koje je pristao u Bruxellesu.
Cipras je po mnogo čemu tragičan lik europske alternative. Magična moć kojom je došao na vlast u siječnju 2015., kao i do masivne pobjede na referendumu u srpnju, bili su uvod u sasvim neočekivanu završnicu, a prvi pokazatelj da će se nešto takvog dogoditi bilo je izbacivanje grčkog ministra financija Janisa Varufakisa. Trenutačno Varufakis pronalazi svoj pravi cilj, a to je preuzimanje važne uloge u globalnom lijevom pokretu koji propovijeda ekonomska uvjerenja nobelovca Paula Krugmana i Joea Stiglitza. Varufakisova je osveta nedavanje potpore Ciprasu.
Tako je Siriza, heterogena skupina koju čine bivši komunisti, bivši trockisti i bivši profesori, i sama postala ponajviše bivša stranka grčkog naroda koji je svoju nadu vidio u spasu od mjera štednje koja bi osiromašila naciju, s jedne strane, a s druge obogatila njihove kreditore. Sada se Grci polako vraćaju svojim tradicionalnim političkim strankama koje su desetljećima uvjeravala Grke da mogu živjeti rastrošno, da nikad neće morati plaćati svoje račune, te da su zajamčene 13., a ponekad i 14. plaća. Takav je sustav skrivao korupciju i klijentelizam u Ateni, koju su mentori lijevih elita u Parizu i Londonu prikrivali ne bi li time dali mogućnost da u zapadnoeuropskom političkom svijetu postoji snažna komunistička i socijalistička struja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
