U mrtvačnici Bello Monte u Caracasu miris mrtvih tijela zaudara iz zgrada do obližnjih ulica i tuceta ljudi koji čekaju na nogostupima da pokupe leševe svojih najmilijih. Miris truljenja leševa je vrlo snažan zbog nestašica struje koje pogađaju klimatizaciju i zbog velikog broja leševa. Otprilike svakih pola sata hitna pomoć dolazi s novim mrtvim tijelima, od kojih su većina žrtve ubojstava. Mrtvačnica služi cijelom Caracasu i jedva zadovoljava njegove potrebe.
Venezuelanski glavni grad Caracas službeno je najopasniji grad na svijetu. Prijestolnica Venezuele opasnija je od npr. salvadorskog San Salvadora, meksičkog Acapulca, južnoafričkih Cape Towna i Johannesburga, brazilske Fortaleze, američkih gradova Baltimorea, Detroita, New Orleansa, St. Louisa. Godišnja istraživačka studija meksičke nevladine organizacije, Građansko vijeće za javnu sigurnost i kriminalnu pravdu, u siječnju ove godine samo je službeno potvrdila ono što se i prije znalo. Uz političke, ekonomske i društvene probleme, Bolivarska Republika Venezuela je teško pogođena epidemijom urbanog nasilja, a posebice njegova prijestolnica. Razina gradskog nasilja u Venezueli je veća od one u Brazilu i zapravo najveća na svijetu izuzev El Salvadora i Hondurasa.
Gradovi Latinske Amerike dominiraju u stopama nasilja otkad je prije pet godina meksička NVO započela raditi analize. Od 50 najopasnijih gradova na svijetu najviše je njih stacionirano u Brazilu: 21. Osam je gradova u Venezueli, pet u Meksiku, tri u Kolumbiji, dva u Hondurasu itd. Uz Caracas, venezuelanski gradovi Maturin, Valencia i Ciudad Guayana zauzeli su 5., 7. i 11. mjesto respektivno.
Stopa ubojstava u Caracasu se podignula s oko 116 ubojstava na 100 tisuća osoba 2014. na oko 120 ubojstava na 100 tisuća osoba u 2015. godini ili 3.946 ubojstava u gradu od skoro 3.3 milijuna stanovnika. Kad je poznato da je 2011. stopa smrtnosti u Caracasu iznosila 98 ubojstava na 100.000 osoba onda se vidi da su političko-ekonomska destabilizacija i kaos doprinijeli porastu kriminala. Nasilje i kriminal nisu se stvorili nedavno samo kao posljedica ekonomske nestašice robe široke potrošnje, hiperinflacije, niskih cijena nafte, propusta socijalističkih vlasti na čelu s Nicolasom Madurom, prosvjeda itd. Venezuelanski problemi su mnogo dublji i ozbiljniji i traju praktički desetljećima, ali zadnjih 15-20 godina naglo se pogoršavaju.
Godinu dana prije dolaska na vlast Huga Chaveza i početka Bolivarske revolucije, socijalni problemi su bili veliki. Te 1998. godine u zemlji je bilo 4.500 ubojstava što je bio crni prosjek uobičajen za jednu zemlju Latinske Amerike. Desetljeće kasnije, broj ubojstava se povećao za oko tri i pol puta na oko 17.000 godišnje pa je tako Venezuela postala opasnija od Iraka, a Caracas jedan od najopasnijih gradova na svijetu. Venezuelanski glavni grad je postao 8 puta smrtonosniji od glavnog grada susjedne Kolumbije, Bogote. 2005. vlada je zabranila objave statistika o kriminalu.
S manje od 1% riješenih slučajeva kaznenih djela, kad se sve uzme u obzir, Caracas je dobro mjesto za počiniti ubojstvo, a proći nekažnjeno. Otmice (nekada rijetkost) postale su industrija s oko 17 tisuća slučaja godišnje u zemlji. Kako bi se oduprli teroru kriminalnih skupina, bogati i srednja klasa investirali su u tjelohranitelje i zaštićene automobile ili su napustili Venezuelu. Pošteđeni nasilja nisu bili ni siromašni koji su također bili meta kriminalaca. Većinu kriminalnih radnji počinile su bande kojih je prema nekim procjenama bilo više od 18.000 koje su se u siromašnim kvartovima gradove borile za drogu, novac, žene i prestiž.
Za vrijeme Chaveza, zločini su potkopavali retoriku Bolivarske revolucije o moralnoj obnovi nacije kroz misije pomaganja siromašnima, kampanje opismenjavanja, stambeno zbrinjavanje, uspostavu kvalitetnih zdravstvenih klinika itd. Teze da su siromašni baštinici autentičnog nacionalnog duha postale su ironične budući da su siromašni bili predvodnici nasilja. Vlasti su krivile kolumbijske kriminalce podržane od strane SAD-a da žele destabilizirati revoluciju i naslijeđe kapitalističkog individualizma. Na ulice je raspoređena Nacionalna garda kako bi se ojačala policija, ali bezuspješno. Policija, zajedno s pravosudnim i zatvorskim sustavima bila je prenapregnuta i premalo plaćena da odrađuje naporne i zahtjevne zadatke. Do 2010. nije bilo osobe u glavnom gradu koja nije znala za nekoga tko je ubijen, ranjen ili otet.
Drastičan porast nasilja bi u većini država negativno utjecao na potporu predsjedniku posebice ako je ljevičar i "mekan prema kriminalu". No potpora Chavezu je ostala neokrnjena što je fenomen velikih razmjera. Chavez je to postigao tako da je šutio i ignorirao te teme. Predsjednik koji je svakodnevno govorio satima o svemu i svačemu ignorirao je problem koji je utjerao strah u kosti skoro svim građanima Venezuele. Kocka je uspjela i građani su za nasilje krivili bande i lokalne vlasti.
Međutim, problem nije nestao već se s godinama sve više povećava. Bolivarska revolucija koja je građanima donijela prosvjetiteljski napredak na mnogim poljima svakodnevice zakazala je na pitanju nasilja. Chavez je vjerovao da će se zapravo neizravno obračunati s nasiljem tako da kroz svoju revoluciju uspostavi ravnopravnije društvo koje neće tolerirati nasilje. Uzor mu je bila naravno obližnja Kuba, no na komunističkom otoku stvari su drukčije postavljene. Vlada Fidela Castra se obračunala s nasiljem tako da je izgradila moćne policijske snage i nije dopustila cirkulaciju i posjedovanje ilegalnog oružja. U Venezueli se dogodilo suprotno, tj. socijalističke vlasti su kritizirale policiju zbog brutalnosti, a podupiratelji vlasti su organizirali vlastite oružane odrede.
Zato je danas Venezuela krcata naoružanim skupinama koje su pod kontrolom ili povremeno rade prljave poslove za vlast ili opoziciju. Postoje naravno i obične bande koje su pogonjene željom za novcem i zaradom, bande koje se bave krijumčarenjem i raspačavanjem droge itd. Hrpa siromašnih kvartova u Caracasu i u cijeloj državi je doživjela ekspanziju uličnih bandi. Za razliku od npr. vojski narko kartela u Meksiku, venezuelanske bande imaju samo nekolicinu članova i kontroliraju tek nekoliko uličnih blokova. Međutim, takve bande posjeduju moćno naoružanje: granate, automatske puške i čak anti-tenkovska oružja. U mnogim kvartovima Caracasa (popularnim barriosima) postoje pro-chavističke skupine. Poklonici i podupiratelji Chaveza su osnovali naoružane komunalne skupine, poznate kao kolektivi, a socijalistička vlast ih tolerira i rijetko im oduzima oružje ili vrši raciju bunkera. Po procjenama danas postoji oko osam tisuća takvih kolektiva u cijeloj zemlji, a njih je najviše u Caracasu.
Postoji neslaganje oko toga koliko je ljudi stradalo kao žrtva bandi u Venezueli, ali sve brojke su izuzetno visoke. Prema vladi koja je objavila u veljači ove godine podatke u ubojstvima nakon niza godina šutnje, 2015. je ubijeno oko 18 tisuća osoba što znači da je ubijeno 58 osoba na 100.000 stanovnika u usporedbi s oko 5 osoba u SAD-u. Neovisni, Venezuelanski opservatorij za nasilje, tvrdi da se dogodilo skoro oko 28 tisuća umorstava - oko 90 ubijenih na 100 tisuća stanovnika.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.