Kad Iranci izaberu novog vođu, svijet to promatra. Dakle, izbor konzervativnog Ebrahima Raisija, koji će zamijeniti predsjednika iz frakcije umjerenjaka odnosno političkog centra Hassana Rouhanija, globalna je vijest od nekog značaja. Raisi je izbor iranske socijalno konzervativne i politički antireformističke elite. Ova ideološka jezgra države uključuje moćno Vijeće čuvara islamske revolucije i Vrhovnog vođu, ajatolaha Alija Hameneija, koji se nalazi u središtu zamršenog političkog sustava. To je ujedno prvi puta da konzervativci imaju predsjednika države još od 1989. godine. Tada je umro osnivač Islamske Republike Ruholah Musavi Homeini, a s pozicije predsjednika države odstupio je Ali Hamenei nakon što je izabran u Vijeću stručnjaka za Vrhovnog vođu. Njegov nasljednik na mjestu predsjednika, Ali Akbar Hašemi-Rafsandžani pokrenuo je umjerenu pragmatističko-centrističku političku struju, a potom su mjesto predsjednika zauzeli reformist Mohamad Hatami, neokonzervativac Mahmud Ahmadinežad, te umjerenjak Hasan Rohani. Sva silina konzervativnih kandidata (među kojima su se osobito isticali Ali Akbar Nateg-Nuri, Mohamad Bager Galibaf, Mohsen Rezai, Ali Akbar Velajati i drugi) nisu uspjeli osvojiti dovoljno glasova naroda za osvajanje vlasti.
Raisi također bi imao iznimne teškoće izglasavanja na dužnost predsjednika bez diskvalifikacije konkurentskih kandidata od strane Vijeća čuvara, koje provjerava kandidate zbog njihove političke i vjerske vjeroispovijesti. Kao rezultat ovog iskrivljenog procesa, samo su dva prilično nejasna "reformista" ostala na mjestu. Na ovim izborima, spektar izbora ozbiljno je sužen, što je koristilo Raisiju i konzervativnom taboru. Na izborima 2017. godine, Raisi je izgubio od prilično pragmatičnijeg Rohanija s prilično odlučnom razlikom. Rekavši to, Raisi je sada uvjerio 17,9 milijuna Iranaca da je pravi kandidat. No, odaziv, sa 36,7 milijuna, ili 72,71 posto biračkog tijela, bio je iznenađenje i za najoptimističnije prognoze koje su govorile kako Iranci neće podržati legitimnost ovog sustava. Kao i nebrojeno puta do sada, Iran je iznenadio kako svijet, tako i domaću javnost.
To je zbog dva čimbenika. Prvo je stvarno razočaranje Rohanijevom administracijom i političarima lijevog centra (ili reformistima) koji su predstavljali srž njegove potpore, posebno njihovo licemjerje u pogledu socijalnih reformi i njihova nesposobnost u smislu ekonomske politike. Druga je odluka bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa 2018. da odustane od iranskog nuklearnog sporazuma sa Zapadom i produži sankcije. To je osiromašilo srednju klasu Irana, prirodnu biračku skupinu reformista. U takvim okolnostima jedini kandidat koji je predstavljao reformski tabor nije imao šanse. Slična je priča s izborima Mahmuda Ahmadinežada 2005. Ahmadinežad, mil...
Raisi također bi imao iznimne teškoće izglasavanja na dužnost predsjednika bez diskvalifikacije konkurentskih kandidata od strane Vijeća čuvara, koje provjerava kandidate zbog njihove političke i vjerske vjeroispovijesti. Kao rezultat ovog iskrivljenog procesa, samo su dva prilično nejasna "reformista" ostala na mjestu. Na ovim izborima, spektar izbora ozbiljno je sužen, što je koristilo Raisiju i konzervativnom taboru. Na izborima 2017. godine, Raisi je izgubio od prilično pragmatičnijeg Rohanija s prilično odlučnom razlikom. Rekavši to, Raisi je sada uvjerio 17,9 milijuna Iranaca da je pravi kandidat. No, odaziv, sa 36,7 milijuna, ili 72,71 posto biračkog tijela, bio je iznenađenje i za najoptimističnije prognoze koje su govorile kako Iranci neće podržati legitimnost ovog sustava. Kao i nebrojeno puta do sada, Iran je iznenadio kako svijet, tako i domaću javnost.
To je zbog dva čimbenika. Prvo je stvarno razočaranje Rohanijevom administracijom i političarima lijevog centra (ili reformistima) koji su predstavljali srž njegove potpore, posebno njihovo licemjerje u pogledu socijalnih reformi i njihova nesposobnost u smislu ekonomske politike. Druga je odluka bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa 2018. da odustane od iranskog nuklearnog sporazuma sa Zapadom i produži sankcije. To je osiromašilo srednju klasu Irana, prirodnu biračku skupinu reformista. U takvim okolnostima jedini kandidat koji je predstavljao reformski tabor nije imao šanse. Slična je priča s izborima Mahmuda Ahmadinežada 2005. Ahmadinežad, mil...
