Napetosti između Rusije i Turske nisu se smirile ni nakon pokušaja sastanka šefova diplomacija dviju zemalja na marginama sastanka na vrhu u Beogradu. Osim što Rusija već provodi ekonomske mjere protiv Ankare, postoji niz drugih mogućnosti za proširenjem ovog sukoba. Jedna od takvih mogućnosti jest i pokušaj da se napetosti prošire na Kavkaz, nemirno područje u kojemu dvije sile odavno imaju međusobno suprotstavljene interese i utjecaje.
Ruski predsjednik Vladimir Putin jasno je rekao u svom govoru 3. prosinca da eskalacija između Rusije i Turske neće biti ograničena samo na ekonomske sankcije Moskve ili trgovački embargo nametnut Turskoj. Neće biti rata, ali odmazda za srušeni ruski vojni zrakoplov bi mogla doći u bilo kojem obliku koji će povećati tenzije u već napetoj geopolitičkoj areni. Trenutačno se čini da će biti teško ograničiti taj sukob kako ne bi imao neželjene i nenamjeravane posljedice. Radi se sasvim sigurno o najozbiljnijem sukobu između Rusije i Turske od prestanka Hladnog rata.
Ruski mediji traže jak udarac. Ipak u naelektriziranom ruskom javnom mnijenju našlo se i onih medijskih napisa koji se ne slažu s Putinom. Tako Moscow Times govori da je ironija tzv. sukoba Rusije i Zapada što se Moskva sada našla u sukobu s Turskom, koja je vrlo slična Rusiji, od svojih revizionističkih planova i agresivnosti obavještajnih agencija, do karaktera ambicioznih i autokratskih predsjednika. Ovaj list smatra da bi Putin trebao zastati na bojkotu i diplomatskom umrtvljenju Turske na svim poljima.
Psihološki rat je važna sastavnica ovog sukoba. Međusobne optužbe za surađivanje s terorističkim organizacijama u krijumčarenju nafte samo su jedan pokazatelj toga, zajedno s nizom dokaza jedne i druge strane. A potom je turski premijer Ahmet Davutoglu otputovao u Azerbajdžan. Tom prilikom je izjavio da se prisjeća sovjetske ere i izjavio da nitko više ne pridaje značaja lažima propagandne mašine sovjetskog stila. Davutoglu je otišao u Azerbajdžan kako bi osnažio turske veze s ovom južnokavkaskom državom, na području koje je tradicionalno bilo mjesto sukoba Rusije i Turske.
Osmansko carstvo, prethodnik današnje Turske, počivalo je na perenijalnom sukobu s moćnim susjedima, a Rusko carstvo je bilo među njima. Između 17. i 20. stoljeća Osmanlije su ratovali 13 puta s Rusima. Dio Kavkaza je tada bio pod upravom Perzijskog carstva. Osmanlije su u tim ratovima pobijedili samo jednom, i to u savezu s Velikom Britanijom i Francuskom u Krimskom ratu 1853.-1856. Turska sudbina u 20. stoljeću također je bila obilježena odnosom prema Rusiji. Ulazak Osmanskog carstva u Prvi svjetski rat doveo je do kraja te imperije, a kumovali su mu dva njemačka broda. Te krstarice su bombardirale ruske luke na Crnom moru, te su sklonište pronašli u Bosforu, gdje su se i priključili osmanskoj ratnoj mornarici. Nakon Drugog svjetskog rata, Turska se priključila NATO-u te tako postala prijetnjom na samim granicama Sovjetskog saveza.
Posljednji sukob ide izravno protiv turskih interesa. Naime, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan želi što veću autonomiju u vanjskoj i sigurnosnoj politici u čemu ga sprječava savez sa Zapadom. Prošle godine je Erdogan na sastanku G-20 zemalja u Petrogradu pitao izravno Putina zašto se Turskoj ne dopušta ulazak u Šangajsku skupinu, jer bi time Turska bila oslobođena veza s Europskom unijom. Ne radi se o ekonomskoj dobiti, već Erdoganovoj želji da postane vođom i glasnogovornikom islamskog svijeta, što je pozicija koja nije kompatibilna s vjerodostojnim članom zapadnih koalicija. Takve ambicije su sada srušene zajedno s ruskim zrakoplovom i Turska se slikovito našla između ruskog čekića i europskog nakovnja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
