Napetosti između Rusije i Turske nisu se smirile ni nakon pokušaja sastanka šefova diplomacija dviju zemalja na marginama sastanka na vrhu u Beogradu. Osim što Rusija već provodi ekonomske mjere protiv Ankare, postoji niz drugih mogućnosti za proširenjem ovog sukoba. Jedna od takvih mogućnosti jest i pokušaj da se napetosti prošire na Kavkaz, nemirno područje u kojemu dvije sile odavno imaju međusobno suprotstavljene interese i utjecaje.
Ruski predsjednik Vladimir Putin jasno je rekao u svom govoru 3. prosinca da eskalacija između Rusije i Turske neće biti ograničena samo na ekonomske sankcije Moskve ili trgovački embargo nametnut Turskoj. Neće biti rata, ali odmazda za srušeni ruski vojni zrakoplov bi mogla doći u bilo kojem obliku koji će povećati tenzije u već napetoj geopolitičkoj areni. Trenutačno se čini da će biti teško ograničiti taj sukob kako ne bi imao neželjene i nenamjeravane posljedice. Radi se sasvim sigurno o najozbiljnijem sukobu između Rusije i Turske od prestanka Hladnog rata.
Ruski mediji traže jak udarac. Ipak u naelektriziranom ruskom javnom mnijenju našlo se i onih medijskih napisa koji se ne slažu s Putinom. Tako Moscow Times govori da je ironija tzv. sukoba Rusije i Zapada što se Moskva sada našla u sukobu s Turskom, koja je vrlo slična Rusiji, od svojih revizionističkih planova i agresivnosti obavještajnih agencija, do karaktera ambicioznih i autokratskih predsjednika. Ovaj list smatra da bi Putin trebao zastati na bojkotu i diplomatskom umrtvljenju Turske na svim poljima.
Psihološki rat je važna sastavnica ovog sukoba. Međusobne optužbe za surađivanje s terorističkim organizacijama u krijumčarenju nafte samo su jedan pokazatelj toga, zajedno s nizom dokaza jedne i druge strane. A potom je turski premijer Ahmet Davutoglu otputovao u Azerbajdžan. Tom prilikom je izjavio da se prisjeća sovjetske ere i izjavio da nitko više ne pridaje značaja lažima propagandne mašine sovjetskog stila. Davutoglu je otišao u Azerbajdžan kako bi osnažio turske veze s ovom južnokavkaskom državom, na području koje je tradicionalno bilo mjesto sukoba Rusije i Turske.
Osmansko carstvo, prethodnik današnje Turske, počivalo je na perenijalnom sukobu s moćnim susjedima, a Rusko carstvo je bilo među njima. Između 17. i 20. stoljeća Osmanlije su ratovali 13 puta s Rusima. Dio Kavkaza je tada bio pod upravom Perzijskog carstva. Osmanlije su u tim ratovima pobijedili samo jednom, i to u savezu s Velikom Britanijom i Francuskom u Krimskom ratu 1853.-1856. Turska sudbina u 20. stoljeću također je bila obilježena odnosom prema Rusiji. Ulazak Osmanskog carstva u Prvi svjetski rat doveo je do kraja te imperije, a kumovali su mu dva njemačka broda. Te krstarice su bombardirale ruske luke na Crnom moru, te su sklonište pronašli u Bosforu, gdje su se i priključili osmanskoj ratnoj mornarici. Nakon Drugog svjetskog rata, Turska se priključila NATO-u te tako postala prijetnjom na samim granicama Sovjetskog saveza.
Posljednji sukob ide izravno protiv turskih interesa. Naime, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan želi što veću autonomiju u vanjskoj i sigurnosnoj politici u čemu ga sprječava savez sa Zapadom. Prošle godine je Erdogan na sastanku G-20 zemalja u Petrogradu pitao izravno Putina zašto se Turskoj ne dopušta ulazak u Šangajsku skupinu, jer bi time Turska bila oslobođena veza s Europskom unijom. Ne radi se o ekonomskoj dobiti, već Erdoganovoj želji da postane vođom i glasnogovornikom islamskog svijeta, što je pozicija koja nije kompatibilna s vjerodostojnim članom zapadnih koalicija. Takve ambicije su sada srušene zajedno s ruskim zrakoplovom i Turska se slikovito našla između ruskog čekića i europskog nakovnja.
Prebacivanje sukoba na druga područja u ovom slučaju nije samo orijentirano prema Siriji, već i prema Kavkazu, odnosno na trajan sukob između Armenije i Azerbajdžana, dvije bivše sovjetske republike koje se i dalje spore, nakon šestogodišnjeg rata, o etnički armenskoj enklavi Gorski Karabah koji se nalazi u Azerbajdžanu. Kršćansku Armeniju podržava Rusija, a muslimanski Azerbajdžan Turska. Uz to, Armenija i Turska imaju iznimno zategnute odnose uslijed turskog genocida nad Armencima, koji se dogodio prije točno stotinu godina.
Armenija, ruski saveznik, sada kontrolira Gorski Karabah. Ali većina međunarodne zajednice priznaje da je enklava dio Azerbajdžana, turskog saveznika. Rusija ima vojnu bazu u Armeniji, što doprinosi stabilizaciji. Već petnaest godina Rusija podupire Armeniju što je spriječilo Azerbajdžan da krene u borbeni izazov preuzimanja vlasti u enklavi. Unatoč tome, u posljednje se vrijeme primjećuje povećan broj prijelaska granice i pucnjava protiv armenskih snaga. Čini se da Baku dobiva snagu i hrabrost upravo zbog događaja i nestabilnosti u široj regiji. Azerbajdžan, etnički turskijska i muslimanska zemlja, ima i dugačak naftovod koji donosi naftu u Tursku preko Gruzije, čime se zaobilazi i Rusija i Armenija i tako se pokušava umanjiti utjecaj Moskve u regionalnom energetskom sektoru.
Spor između Armenije i Azerbajdžana oko poluautonomne regije jedan je od zamrznutih sukoba još iz vremena Sovjetskog saveza. Otkako je završio šestogodišnji rat 1994., Armenija je povećala kontrolu nad teritorijem, a ruska otpora je onemogućila Azerima da ponovno preuzmu enklavu. Ipak, do sada je ruska ambivalentna pozicija prema Zapadu i azerbajdžanska mogućnost da iskoristi tekuće događaje u regiji dovelo samo do toga da se pojedine regije unutar Gorskog Karabaha nađu pod azerskom kontrolom. Naftovodi i plinovodi Azerbajdžana igraju veliku ulogu u tom stavu, jer je Azerbajdžan potencijalni alternativni dobavljač energije Europljanima, te upotrebljava novu situaciju u svoju svrhu.
Turska je postala čvrst saveznik Bakuu u sukobu oko Gorskog Karabaha. Dva dana nakon što je srušen ruski vojni zrakoplov, Davutoglu je iskazao snažnu potporu Azerbajdžanu rekavši da će Turska napraviti sve što je moguće da oslobodi okupirane teritorije Azerbajdžana. Početkom studenog ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov posjetio je Armeniju, u pokušaju da se umanje napetosti dviju strana. Azerbajdžan je tada bio sklon razgovorima, pa čak i medijaciji Moskve pri tom problemu. Rušenje ruskog zrakoplova je poništilo sve te napore. Davutoglu je posjetom Azerbajdžanu pokazao da je Turska ta koja će određivati azerbajdžanski vanjskopolitički nazor.
Na temelju tog proxy sukoba, ruski zakonodavci su napravili prijedlog da svaki građanin koji negira genocid nad Armencima može biti kažnjen s kaznom u visini od sedam i pol tisuća američkih dolara. To je u međunarodnom smislu dvojbena odluka jer nije donesena sudska presuda o genocidu, koji je doista počinjen. Armenija tvrdi da su osmanske trupe ubile milijun i pol Armenaca usred Prvog svjetskog rata i to ubijanjem muškaraca, te tjeranjem žena, djece i staraca da se kreću sirijskom pustinjom bez vode i hrane. Turska negira optužbu za genocid, i ima zakon koji zabranjuje sve pisane i usmene potvrde tog čina.
I dok Azerbajdžan pokušava održavati dobre diplomatske odnose s Moskvom, Baku ujedno postaje sve više agresivan prema Armeniji. Vojni sudari na granici su se povećali, kao i razmjena pogranične vatre. Ako bi Azerbajdžan jačao pritisak, i ako Armenci ne bi dobili pomoć, može se dogoditi da se sklopi ugovor kojim Armenija odustaje od kontrole nad Gorskim Karabahom, milom ili silom. Nekoliko armenskih novina opisale su Lavrovljev posjet Erevanu kao molbu Armeniji da vrati Azerbajdžanu pet od sedam teritorijalnih jedinica u Gorskom Karabahu. Zauzvrat, Rusija bi postavila vlastite trupe u ove regije kako bi jamčila mir i spriječila mogućnost nastavka ratovanja, te ujedno uvjerila Azerbajdžan da prekine ekonomsku blokadu Armenije. Ključna ruta kroz Gorski Karabah, koridor Lačin, oslabio bi pod armenskom kontrolom, kao i regija Kalbadžar. Azerbajdžan bi sa svoje strane prestao s vojnim neprijateljstvima i predao se mirovnim pregovorima.
Armenski predsjednik Serž Sarkisian je nekoliko puta napomenuo da bi Armenija prihvatila ograničenu kontrolu nad pojedinim regijama Gorskog Karabaha, sve dok se održava sigurna poveznica i ako se implementiraju međunarodna sigurnosna jamstva. Ipak, lokalni mediji ne vide da bi Armenija dobila jamstva. Ovo je pitanje goruće u armenskoj unutarnjoj politici, gdje stanovništvo ima jak osjećaj nacionalnog vlasništva nad cijelim teritorijem. Sarkisian zasigurno ne može zanemariti da je posljednji armenski predsjednik koji je ozbiljno pregovarao o promjeni statusa quo, Levon Ter-Petrosian, morao dati ostavku na svoju predsjedničku dužnost uslijed pritiska javnosti.
I unutarnje prilike u Azerbajdžanu nisu najbolje. Niske cijene fosilnog goriva šteti azerbajdžanskom gospodarstvu, pa dužnosnici u Bakuu nastoje održati snažne veze i s Turskom i s Rusijom kako bi održali relativnu domaću stabilnosti. Rušenje aviona i snažna te agresivna podrška Ankare ruše tu željenu ravnotežu. Ako su turski dužnosnici očekivali jasno izražavanje solidarnosti iz Bakua, prevarili su se. Azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev srdačno je primio u posjet turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Cavusoglua, ali je odbio zauzeti stranu u tursko-ruskom sukobu. Službeno azerbajdžansko postavljanje prema tom pitanju je žaljenje što se sukob događa između dva prijatelja i susjeda Azerbajdžana. Baku je također ponudio medijaciju između Ankare i Moskve. Stoga, u Bakuu očito ne vrijedi percepcija tursko-azerskih odnosa koja se temelji na ideji 'jedna nacija, dvije države'.
Azerbajdžansko javno mnijenje spremno podržava tursku stranu, ali Alijev ima dobre ekonomske i političke razloge da nastupa oprezno. Rusija ima niz načina kako da pritisne Azerbajdžan koji je zbog ekonomskog podbacivanja više nego spreman da učini sve protiv rastućeg društvenog nezadovoljstva. Oko jednog milijuna Azera živi i radi u Rusiji. Prema Centru za ekonomski i društveni razvoj, nezavisan think tank u Bakuu, oni godišnje doprinose u svoju domovinu oko tri milijarde dolara. Svaki korak koji bi Moskva poduzela da ograniči mogućnost azerbajdžanskih državljana da žive i rade u Rusiji imalo bi ozbiljnih posljedica za Azerbajdžan. Također, Kremlj bi mogao blokirati uvoz azerbajdžanskih prehrambenih proizvoda.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
