Dan bez novih direktnih obračuna između turske i sirijske vojske u provinciji Idlib je dan idealan za sagledavanje aktualne situacije i kako će se ista razvijati u narednom periodu. Ponovimo u najkraćim crtama što se dogodilo - sirijska vojska, uz snažnu potporu ruskih zračnih snaga, zadnjih tjedana (i dana) ušla je duboko u provinciju Idlib, zadnju koja se još uvijek nalazi pod kontrolom ekstremističkih snaga. Turska, koja ima vojnu prisutnost u Idlibu već neko vrijeme, a militante tamo i drugdje u Siriji podupire još od samog početka (2011. godine), nipošto ne želi da Assad oslobodi Idlib i tako proglasi punu vojnu pobjedu u ovom dugom i iscrpljujućem ratu. Tijekom zadnja dva tjedna došlo je, po prvi puta, do nekoliko direktnih obračuna između turske i sirijske vojske, a Erdogan je situaciju iskoristio da naglo poveća broj turskih vojnika u Idlibu (prema pojedinim izvorima samo preko vikenda u Idlib je ušlo više od 5,000 turskih vojnika s velikom količinom vojne opreme).
Turska vojska, na temelju sporazuma iz Sočija iz 2018. godine (sporazum između Turske i Rusije kojeg, razumljivo, nikada nije odobrila sama Sirija te je stoga njegova valjanost itekako upitna), u provinciji Idlib ima ukupno 12 uporišta, tzv. "promatračnica" (otkuda su trebali nadzirati prekid vatre koji očito već dugo vremena ne postoji). Danas, zbog širenja ofenzive sirijske vojske, 4 od tih 12 promatračnica nalazi se u okruženju sirijske vojske. Očekivano, to je izazvalo konkretnu paniku u turskim redovima. Turska, tvrdeći da su njihovi vojnici napadnuti prvi, izvela je niz žestokih odmazdi na položaje sirijske vojske, no čini se da ti napadi nisu bitno utjecali na samu liniju fronte. Sada pak iz Turske prijete, kako smo i istaknuli jučer (vidi: Sukob turske i sirijske vojske širi se iz Idliba i na ostatak Sirije?), širenjem sukoba i na ostatak Sirije.
Počnimo od toga. To je prijetnja, velika Erdoganova prijetnja. Ipak, gledajući unatrag, i to ne samo kada je riječ o Siriji, kada Erdogan djeluje najopasnije? Kada prijeti najviše? Onda kada želi nešto dobiti. Ta njegova "taktika" do sada je već "pročitana" - slično smo imali i primjerice kada je želio dobiti ustupke od EU-a pa je plašio Europu "otvaranjem kapije" i slanjem milijuna migranata prema sjeverozapadu. Bilo je i drugih primjera, no jedna stvar se ponavlja - ako Erdogan nešto želi, naročito politički, dići će veliku "buku" nadajući se da će druga strana popustiti i udovoljiti mu. Što pak želi u ovom konkretnom slučaju? Kome ovim prijetnjama zapravo šalje poruku? Jasno je - Rusiji. A što želi od Rusije? Zapravo dvije stvari.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.