Revolucije mijenjaju svijet. Francuska, Mladoturska, američka, kubanska i iranska revolucija promijenile su političko-društvene procese ne samo u svojim zemljama već i u cijelom svijetu. Oktobarska revolucija je specifična jer je dovela do neviđenih ogromnih promjena u Rusiji, ali i diljem planeta Zemlje kao nijedna do tada. Iz nje je nastao Sovjetski Savez kao protuteža zapadnjačkom kapitalizmu. SSSR je predstavljao utjelovljenje ideala Karla Marxa, Friedricha Engelsa i Vladimira Iljiča Lenjina (ili se barem tako službeno govorilo).
Za vrijeme Francuske revolucije postala je slavna izreka "Revolucija proždire svoju djecu". Slično se može reći i za Oktobarsku, tj. sovjetsku revoluciju. Razdoblje Velike čistke iliti Velikog terora između 1936. i 1938. predstavlja najmračnije doba u cijelom trajanju SSSR-a. Tijekom tih godina koje se popularno nazivaju "Ježovština", Sovjetski Savez pod vodstvom Josifa Visarionoviča Staljina posvetio se "čišćenju" vlastitih redova partije, vlade, javne uprave, vojske, poduzeća, tj. cijelog upravnog aparata SSSR-a od navodnih izdajnika, špijuna, agenata, zlikovaca koji su proglašeni "narodnim neprijateljima" i "protusovjetskim elementima". Ovo je priča o tragediji koja je odnijela preko milijun života, od običnih građana do utemeljitelja SSSR-a, ali i priča o Staljinovom "trijumfu" koji mu je omogućio da postane diktator i učvrsti apsolutnu državnu vlast.
Sovjetski Savez u prvoj polovici 1930-ih
Prva petoljetka između 1928.-1932. ojačala je državnu sovjetsku vlast kao ništa prije toga. Politbiro pod Staljinovim vodstvom odlučivao je o svakom važnom aspektu vanjskih poslova, sigurnosti, unutarnje politike, uprave, gospodarstva, znanosti i umjetnosti. Nisu se održale nikakve organizirane neprijateljske skupine, osim nekoliko Basmači pokreta (turkestantski nacionalni oslobodilački pokret od 1916. do 1930-ih, bio je izraz otpora naroda srednje Azije vladavini Ruskog Carstva i sovjetske Rusije). No, na neki su se način narodi SSSR-a ipak opirali zamislima Kremlja. Tako je polovica 1930-ih godina bilo doba oštrih suprotnosti.
Na području kulture radilo se intenzivno, ali u atmosferi koja je izazivala strah učitelja, pisaca pa čak i partijskih propagandista. Tradicionalni stavovi ljudi u SSSR-u nisu bili potpuno izmijenjeni. Najavljeno je popuštanje napetosti u gospodarstvu, ali je uobičajeni način opskrbe hranom i dalje bilo zastrašivanje i nasilje. Narodno i vjersko vodstvo i organizacije bili su napadani, ali se sve više popuštalo ruskoj nacionalnosti. Internacionalizam i ruski polunacionalizam našli su se u neobičnom suživotu. Prva i druga petoljetka bile su zamišljene da osiguraju dragovoljnu odanost radnika, seljaka, administracije i intelektualaca režimu. Bilo je i entuzijazma i neprijateljstva prema Staljinovoj politici. Ostvarenje integracije partijskih, državnih i društvenih težnji bilo je vrlo daleko. SSSR je bio u vrlo teškoj situaciji i sovjetski se poredak trebao još stabilizirati da bi središnje partijsko vodstvo imalo miran san.
Situacija je bila tako labilna da se pokrenuo motor Velike čistke i započeo djelovanje. Što su točno Staljin i njegovi kolege predviđali, nije ostalo zabilježeno za potomstvo, ali je nekoliko lidera nesumnjivo postalo nervozno zbog situacije s kojom su se suočili poslije prve petoljetke. Znali su da je ogorčenje ostatka društva na njihovu vladavinu duboko i opsežno, i bojali su se da nekadašnji boljševički protivnici ne iskoriste takve okolnosti. Staljinovi saveznici i bliski suradnici (Vjačeslav Molotov, Lazar Kaganovič, Lavrentij Berija) osjećali su duboku nesigurnost i sve veću frustriranost. Smetao im je kaos koji je prevladavao u mreži javnih institucija i dvojili su o lojalnosti partije, vlade, vojske, i direktora, čak uključujući one koji su provodili prvu petoljetku. Svi su oni imali premalo skrupula u primjeni svoje represivne moći. Zamisli, postupci i institucije Građanskog rata bili su prethodnici užasa druge polovice 1930-ih.
Razlozi Velike čistke
Zapravo se državno nasilje naveliko primjenjivalo tijekom prve i druge petoljetke. Kulaci, željezničari, "pljačkaši", "nacionalisti", upravitelji saboteri bili su uhićeni u velikom broju. Do 1933. skoro je milijun sovjetskih građana trulilo u logorima prisilnog rada i kolonijama OGPU-a, a daljnji milijuni bili su u zatvorima, deportacijskim kampovima i područjima na koje su prisilno preseljeni. Prema tome, Velika čistka između 1936. i 1938. nije bila grom iz vedra neba, nego pogoršanje oluje koja je već bjesnila.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.