Grad Trst će tijekom rata biti bombardiran od strane saveznika. 30. travnja 1945. Slovenci i talijanski anti-fašisti u gradu dižu pobunu protiv nacista, a već idući dan, 1. svibnja, u grad ulazi Osmi dalmatinski udarni korpus NOVJ-a (koji je brojao tada oko 50,000 partizanskih boraca iz Dalmacije).
Partizanske snage preuzimaju kontrolu nad gotovo cijelim Trstom, izuzev utvrđenog dvorca San Giusto gdje su se preostali njemački vojnici povukli. Odbijaju se predati bilo kome osim Novozelanđanima čija je divizija bila na putu prema Trstu. Jasno je i zašto - vjeruju da će ih Partizani sve postrijeljati, kao što su činili i ranije.
Idućeg dana, 2. svibnja, Novozelanđani dolaze u Trst i Nijemci se predaju njima. No, to im i nije bio naročit potez jer Novozelanđani ih jednostavno predaju Partizanima.
Grad je slobodan od nacista. i uslijedit će period koji će u povijesnim knjigama ostati zabilježen kao "40 dana Trsta", 40 dana zbog kojih je na kraju rata u Europi mogao vrlo lako izbiti još jedan, a možda i svjetski. Naime, od 2. svibnja do 12. lipnja 1945. grad Trst bit će pod kontrolom jugoslavenskih snaga. Tijekom ovog perioda stotine Talijana i anti-komunistički nastrojenih Slovenaca bit će uhićeno od strane jugoslavenskih vlasti - mnogi od njih više nikada neće biti viđeni. Nisu nestajali samo kolaboracionisti već i talijanski nacionalisti kao i sve druge osobe za koje se procjenjivalo da predstavljaju opasnost novim jugoslavenskim vlastima. Neki su završili u koncentracijskim logorima, najviše u slovenskom logoru Borovnica, dok su drugi ubijeni, a njihova tijela bačena u jame odnosno "fojbe"
Izgledalo je tijekom tih 40 dana da je Trst u sastavu Jugoslavije gotova stvar, no takav ishod bilo je jako teško održati čak i za ambicioznog Tita. Kako smo već i spomenuli, za Zapad - SAD i Britaniju - gubitak Trsta bio je apsolutno nedopustiv. Staljin također nije želio da Tito uzme Trst jer se bojao jačanja Jugoslavije osjećajući kako mu Tito neće biti lojalan još dugo vremena.
Trstom su tih dana ulicama prolazile jugoslavenske i novozelandske patrole - samo dan ranije bili su saveznici u borbi protiv nacista, a sada se gledaju gotovo preko nišana. Situacija je vrlo napeta i mogla bi eksplodirati svaki trenutak.
Šef novozelandskih obavještajnih službi u Trstu bio je Geoffrey Cox, koji će kasnije napisati i knjigu "Cesta do Trsta" (The Road to Trieste, 1947) - u svojem izvještaju ističe kako su Novozelanđani zgroženi postupcima jugoslavenskih snaga.
27. travnja 1945. britanski premijer Churchill šalje telegram američkom predsjedniku Harryju Trumanu: "Plan anglo-američke okupacije Julijanske krajine (op.a. Ovo područje graniči na sjeveru s Julijskim Alpama, te s Tršćanskim i Kvarnerskim zaljevom na jugu. Regija pokriva utjecajni sliv Soče, Istru i kršno ...
Partizanske snage preuzimaju kontrolu nad gotovo cijelim Trstom, izuzev utvrđenog dvorca San Giusto gdje su se preostali njemački vojnici povukli. Odbijaju se predati bilo kome osim Novozelanđanima čija je divizija bila na putu prema Trstu. Jasno je i zašto - vjeruju da će ih Partizani sve postrijeljati, kao što su činili i ranije.
Idućeg dana, 2. svibnja, Novozelanđani dolaze u Trst i Nijemci se predaju njima. No, to im i nije bio naročit potez jer Novozelanđani ih jednostavno predaju Partizanima.
Grad je slobodan od nacista. i uslijedit će period koji će u povijesnim knjigama ostati zabilježen kao "40 dana Trsta", 40 dana zbog kojih je na kraju rata u Europi mogao vrlo lako izbiti još jedan, a možda i svjetski. Naime, od 2. svibnja do 12. lipnja 1945. grad Trst bit će pod kontrolom jugoslavenskih snaga. Tijekom ovog perioda stotine Talijana i anti-komunistički nastrojenih Slovenaca bit će uhićeno od strane jugoslavenskih vlasti - mnogi od njih više nikada neće biti viđeni. Nisu nestajali samo kolaboracionisti već i talijanski nacionalisti kao i sve druge osobe za koje se procjenjivalo da predstavljaju opasnost novim jugoslavenskim vlastima. Neki su završili u koncentracijskim logorima, najviše u slovenskom logoru Borovnica, dok su drugi ubijeni, a njihova tijela bačena u jame odnosno "fojbe"
Izgledalo je tijekom tih 40 dana da je Trst u sastavu Jugoslavije gotova stvar, no takav ishod bilo je jako teško održati čak i za ambicioznog Tita. Kako smo već i spomenuli, za Zapad - SAD i Britaniju - gubitak Trsta bio je apsolutno nedopustiv. Staljin također nije želio da Tito uzme Trst jer se bojao jačanja Jugoslavije osjećajući kako mu Tito neće biti lojalan još dugo vremena.
Trstom su tih dana ulicama prolazile jugoslavenske i novozelandske patrole - samo dan ranije bili su saveznici u borbi protiv nacista, a sada se gledaju gotovo preko nišana. Situacija je vrlo napeta i mogla bi eksplodirati svaki trenutak.
Šef novozelandskih obavještajnih službi u Trstu bio je Geoffrey Cox, koji će kasnije napisati i knjigu "Cesta do Trsta" (The Road to Trieste, 1947) - u svojem izvještaju ističe kako su Novozelanđani zgroženi postupcima jugoslavenskih snaga.
27. travnja 1945. britanski premijer Churchill šalje telegram američkom predsjedniku Harryju Trumanu: "Plan anglo-američke okupacije Julijanske krajine (op.a. Ovo područje graniči na sjeveru s Julijskim Alpama, te s Tršćanskim i Kvarnerskim zaljevom na jugu. Regija pokriva utjecajni sliv Soče, Istru i kršno ...
