Kad je venezuelanski predsjednik Nicolas Maduro na povratku s državnog posjeta Bliskom istoku krajem listopada prošle godine iznenada zastao u Vatikanu i susreo se s papom Franjom, član venezuelanske oporbe je upozorio pontifa Rimske crkve da se suočava s đavlom. Papa se tada susreo s Madurom kako bi ga nagovorio na mirni dijalog između vlade i oporbe u cilju rješavanja trenutačne političke i gospodarske krize u Venezueli. Napetosti u zemlji počele su nakon što su izborna tijela suspendirala referendum 20. listopada prošle godine kojim je narod htio maknuti Madura s vlasti usred ekonomske krize koja je dovela tisuće ljudi na rub gladi i neimaštine. Vatikan je tada uskočio sa željom da se postavi kao medijator u razgovoru između vlasti i oporbe. Švicarski nadbiskup Emil Paul Tscherrig, apostolski nuncij u Argentini, postao je papinski poslanik za venezuelanske razgovore, te je najavio u Caracasu da će formalni razgovori dviju strana započeti 30. listopada na Isli Margariti, u organizaciji Unije južnoameričkih zemalja, te u prisustvu trojice čelnika država i vlada; Jose Luis Rodriguez Zapatero iz Španjolske, Martin Torrijos iz Paname, te Leonel Fernandez iz Dominikanske republike.
Sada je kraj lipnja, a rješenje još nije postignuto. Henrique Capriles, koji je 2013. izgubio za iznimno malen broj glasova od socijalističkog predsjednika Madura, je sredinom ožujka upozorio da se Vatikan čini dalekim za teškoće običnih Venezuelanaca, te da Venezuela mora biti prioritet papinske politike. Nakon što je pobijedila na izborima za Nacionalnu skupštinu 2015. oporba je pozvala papu Franju da vodi pregovore s Madurom i završi političku zavrzlamu u zemlji gdje je pokojni predsjednik Hugo Chavez prije 14 godina započeo Bolivarsku revoluciju i doveo snažan socijalni populizam na krilima visokih cijena nafte. Kada su cijene pale, propao je i Chavezov sustav. Maduro je naslijedio složenu situaciju i nije se snašao kao predsjednik; nedostaje mu i karizme kao i takta i poštivanja ljudskih prava. Iako socijalistički orijentirana, Venezuela je dubinski katolička nacija u kojoj i socijalisti poštuju Katoličku crkvu te ju smatraju legitimnim dionikom političkog sustava.
Papa je za glavnog pregovarača odredio vatikanskog diplomata nadbiskupa Claudija Mariju Cellija, ali već u prosincu su ti pregovori propali. Tog mjeseca je vatikanski državni tajnik kardinal Pietro Parolin, koji je služio kao papinski predstavnik u Venezueli od 2009. do 2013, poslao Maduru pismo u kojemu je detaljizirao zabrinutosti Svete stolice. Parolin je tom prilikom naveo četiri pitanja koja se moraju odgovoriti kako bi se nastavio razgovor: rješavanje krize nestašice hrane i lijekova, dogovor oko vremena izbora, jamstvo ustavne vlasti Nacionalne skupštine i puštanje na slobodu političkih zatvorenika. Niti jedno od tih pitanja nije riješeno, a oporba se odbija vratiti pregovaračkom stolu dok vlada ne ispuni svoja obećanja. Unatoč Parolinovom pismu, Vatikan nije još službeno prihvatio svoju ulogu medijatora, što sprječava druge međunarodne aktere da ispune taj prostor. Stoga je Capriles, navodeći veliko poštovanje i privrženost papi Franji i nadbiskupu Celliju, pitao gdje je papa i zašto se Vatikan ne uključuje čvršće u rješavanje venezuelanske krize. Kako bi iskazali svoju težnju za papinom pomoći, supruge nekolicine venezuelanskih zatvorenih oporbenjaka vezalo se lancima na trgu Svetog Petra, tražeći akciju pape.
U ožujku je vatikanski nuncij u Venezueli nadbiskup Aldo Giordano rekao da su pregovori jedini put naprijed i da papa brižno prati situaciju, ali da će se osobno susresti s obje strane kada će za to doći vrijeme. Čelnik Venezuelanske biskupske konferencije nadbiskup Diego Padron Sanchez je optužio vladu za pokušaj zastrašivanja lokalne crkve, te naglasio da vlada nikad nije u povijesti nacije toliko naštetila vlastitom narodu. Nadbiskup Caracasa kardinal Jorge Liberato Urosa Savino optužio je vladu za povlačenje Vatikana za nos jer službeno prihvaća dijalog, ali cijelo vrijeme radi protiv njega. Kardinal je rekao da vlada napreduje prema totalitarizmu i diktaturi, te da su joj djela u potpunosti suprotna ideji ulaska u razgovor s oporbom.
Nakon što je Vrhovni sud odlučio eliminirati krajem ožujka Nacionalnu skupštinu, Venezuelanska biskupska konferencija izdala je priopćenje u kojemu izražava stav da katolici u zemlji ne mogu ostati pasivni, uplašeni i bez nade te je savjetovala da je došlo vrijeme za građanski neposluh vladi predsjednika Madura te pozvala narod na miran prosvjed. Od tada crkva vodi prosvjede u Venezueli, a Maduro je prijetvorno optužio lokalne biskupe da ignoriraju poziv pape na dijalog. Uz to je snažno udario na Katoličku crkvu, prijeteći i hapšenjem biskupa. Tijekom papinog posjeta marijanskom svetištu Fatima u Portugalu, Parolin je izjavio medijima da su izbori jedino rješenje za Venezuelu. Time je Vatikan po prvi puta izravno pozvao na izbore, ukazujući da priželjkuje odlazak Madura. Ta je izjava i službeno potvrđena sredinom lipnja.
Vatikan se time našao na ozbiljnom ispitu. Sveta stolica očito nije sigurna kako bi nastavila po pitanju rješavanja krize, što je rizik za cjelokupnu kredibilnost vatikanske diplomacije. Bez brze i dramatične intervencije u korist oporbe, politika pape Franje prema Venezueli će biti poraz Vatikana kao ozbiljnog igrača u međunarodnim političkim odnosima. Mnogi se pitaju zašto bi papa ostao neutralan kada se Maduro igra s Crkvom, očito ne želi postići dogovor s oporbom, te produžava patnje venezuelanskog naroda. Neki latinoamerički viđeniji katolici, pa i biskupi, sa sumnjom gledaju na papu kao socijalista, a samim time i mogućim favoriziranjem socijalističkog ostanka na vlasti. Maduro zasigurno igra na tu kartu i ukazuje na čast 'lijevog' pape koji se okomio na 'desne' venezuelanske biskupe.
Ali, papa zapravo ne podržava Madura, već radi iza kulisa svjetskih medija. Ionako je papa Franjo poznat po zagovaranju zdrave decentralizacije sinodalnosti i kolegija biskupa, što znači da ne želi utišati lokalne biskupe ili ignorirati ih. Više puta je papa i izravno govorio protiv Madura. Kako bi Maduro ipak održao svoju vezu s Vatikanom, početkom lipnja je pisao papi, pozvavši ga da zaustavi nasilje u zemlji. Gotovo istodobno, Parolin je poslao pismo skupini latinoameričkih predsjednika u kojima im je priopćio da je za Vatikan jedino rješenje raspisivanje novih izbora. Oba su pisma napisana tjedan dana nakon što su venezuelanski biskupi otišli u Rim i razgovarali s papom o stanju u zemlji.
Ali od tada, opet vlada šutnja u Vatikanu. Papa Franjo nije spomenuo Venezuelu otkako je primio biskupe 8. lipnja. Mnogi se boje da je ta šutnja znak da su vatikanski diplomatski napori bili protuučinkoviti. Time Venezuela postaje najčudnijim slučajem vatikanske diplomacije. Predstavnik Svete stolice u UN-u nadbiskup Bernardito Auza je 20. lipnja na susretu Organizacije američkih država u Meksiku ponovio potrebu slobodnih izbora u Venezueli, ali to ostavlja neodgovorenim pitanje zašto je tako naglo nakon posjeta biskupa Rimu zavladao tajac. Očito je da venezuelanska delegacija svećenika nije došla na poziv Vatikana. Susret nije bio na redovnom rasporedu, već je brzinski napravljen prostor za njihov dolazak u Rim. Došli su masovno, gotovo cijela Venezuelanska biskupska konferencija, kako bi se razriješilo pitanje vatikanske pozicije u venezuelanskoj krizi.
Očito nisu naišli na dobar odgovor u hodnicima Vatikana. Venezuelanski biskupi su uporno izazivali Madura po pitanju kršenja ljudskih prava i demokratske procedure, a isto tako su bili glasni i za vrijeme Huga Chaveza. I Venezuelanci podržavaju taj crkveni stav, ali mnogi smatraju da je papa preblag prema Maduru. Dok papa govori Venezuelancima da ne smiju biti zastrašeni, lokalni biskupi pozivaju na mirnu i demokratsku pobunu protiv diktature. Nakon posjeta Vatikanu, biskupi su rekli da više nema razlika ili krivog tumačenja crkvenog stava. Ali dva tjedna je prošlo, a Ured za medije Svete stolice nije dao nikakvu izjavu o sadržaju susreta. U papinim angelusima i općim audijencijama, nikakvog spomena Venezuele.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
