Jedan od čudnijih i zanimljivijih filmova koji ste ikad pogledali, ili ćete pogledati (ako Vas ovaj tekst zaintrigira), mogao bi biti film koji je čak gotovo 100 godina star - riječ je o filmu "Das Cabinet des Dr. Caligari" (Kabinet doktora Caligarija) iz 1920., iz njemačke Weimarske Republike.
Govorimo o ranom horor filmu, nijemom filmu, vjerojatno daleko najboljem i najpoznatijem predstavniku njemačkog ekspresionizma na filmu.
Umjetnički izazov s početka 20-og stoljeća: Kako prikazati emociju, a ne fizičku stvarnost?
Ekspresionizam je pokret nastao u Njemačkoj na početku 20. stoljeća. Tipična karakteristika ekspresionizma je prikazivati svijet isključivo iz subjektivne perspektive, iskrivljujući ga pritom drastično kako bi se proizvela emocija, ugođaj ili pak ideja.Kako i samo ime pokreta govori, ekspresionisti su željeli dočarati "ekspresiju" odnosno izraz, emotivno iskustvo, osobni dojam, a ne fizičku stvarnost onakvom kakva ona jest.
Ne treba posebno ni isticati kako je ekspresionizam bio avangardni pokret prije Prvog svjetskog rata, a ostao je dominantan i za vrijeme Weimarske Republike (naročito u Berlinu) gdje je obuhvatio razne grane umjetnosti - od arhitekture, slikarstva, književnosti, glazbe, plesa, teatra do, dakako, filma.
Dvije komponente straha: Psihološki i eksplicitni horor
Horor na filmu je pak uvijek bio vrlo kompleksni žanr kojeg danas mnogi vole sortirati na eksplicitnu i psihološku komponentu. Slobodno možemo reći kako živimo u eri eksplicitnog horor filma gdje je sirovo nasilje preuzelo dominaciju nad psihološkim elementom. Je li to pozitivan ili negativan pomak, ovisit će o gledatelju, ali mogli bismo argumentirati da psihološki uradak, onaj koji se ne oslanja na eksplicitne scene već na stvaranje emotivne nelagode, ima veći umjetnički značaj (što opet, ne mora biti pravilo, ali često jest). "Kabinet doktora Caligarija" svakako je film koji Vas neće šokirati nasiljem ili brutalnim scenama, ali stvorit će itekako osjećaj nelagode. Vjerojatno ne u onoj mjeri kao što je to stvarao prije stotinjak godina kada je prvi put prikazan, ali činjenica da je u stanju učiniti to i danas, nakon bezbroj filmova koji su zavrili u svaki kutak horor žanra, je uistinu veliki uspjeh i potvrda njegove kvalitete.Danas, stoljeće nakon, o ovom filmu još puno toga možemo reći, naročito kada uzmemo u obzir da je ovo proizvod jednog umjetničkog pravca u Njemačkoj koji je svoj vrhunac doživio 20-ih godina, nekoliko godina nakon Prvog svjetskog rata. Diskusija može postati još i intenzivnija ako imamo na umu da je ovaj film izašao iste godine kada je u Münchenu osnovan NSDAP, odnosno nacistička stranka pod vodstvom Adolfa Hitlera - stranka koja je na osnivačkom kongresu imala 60 članova, da bi desetak godina kasnije imala milijune, a Hi...
Govorimo o ranom horor filmu, nijemom filmu, vjerojatno daleko najboljem i najpoznatijem predstavniku njemačkog ekspresionizma na filmu.
Umjetnički izazov s početka 20-og stoljeća: Kako prikazati emociju, a ne fizičku stvarnost?
Ekspresionizam je pokret nastao u Njemačkoj na početku 20. stoljeća. Tipična karakteristika ekspresionizma je prikazivati svijet isključivo iz subjektivne perspektive, iskrivljujući ga pritom drastično kako bi se proizvela emocija, ugođaj ili pak ideja.Kako i samo ime pokreta govori, ekspresionisti su željeli dočarati "ekspresiju" odnosno izraz, emotivno iskustvo, osobni dojam, a ne fizičku stvarnost onakvom kakva ona jest.
Ne treba posebno ni isticati kako je ekspresionizam bio avangardni pokret prije Prvog svjetskog rata, a ostao je dominantan i za vrijeme Weimarske Republike (naročito u Berlinu) gdje je obuhvatio razne grane umjetnosti - od arhitekture, slikarstva, književnosti, glazbe, plesa, teatra do, dakako, filma.
Dvije komponente straha: Psihološki i eksplicitni horor
Horor na filmu je pak uvijek bio vrlo kompleksni žanr kojeg danas mnogi vole sortirati na eksplicitnu i psihološku komponentu. Slobodno možemo reći kako živimo u eri eksplicitnog horor filma gdje je sirovo nasilje preuzelo dominaciju nad psihološkim elementom. Je li to pozitivan ili negativan pomak, ovisit će o gledatelju, ali mogli bismo argumentirati da psihološki uradak, onaj koji se ne oslanja na eksplicitne scene već na stvaranje emotivne nelagode, ima veći umjetnički značaj (što opet, ne mora biti pravilo, ali često jest). "Kabinet doktora Caligarija" svakako je film koji Vas neće šokirati nasiljem ili brutalnim scenama, ali stvorit će itekako osjećaj nelagode. Vjerojatno ne u onoj mjeri kao što je to stvarao prije stotinjak godina kada je prvi put prikazan, ali činjenica da je u stanju učiniti to i danas, nakon bezbroj filmova koji su zavrili u svaki kutak horor žanra, je uistinu veliki uspjeh i potvrda njegove kvalitete.Danas, stoljeće nakon, o ovom filmu još puno toga možemo reći, naročito kada uzmemo u obzir da je ovo proizvod jednog umjetničkog pravca u Njemačkoj koji je svoj vrhunac doživio 20-ih godina, nekoliko godina nakon Prvog svjetskog rata. Diskusija može postati još i intenzivnija ako imamo na umu da je ovaj film izašao iste godine kada je u Münchenu osnovan NSDAP, odnosno nacistička stranka pod vodstvom Adolfa Hitlera - stranka koja je na osnivačkom kongresu imala 60 članova, da bi desetak godina kasnije imala milijune, a Hi...
