Tema
Još kocki je upravo bačeno po putu bez povratka: Možda tek totalna promjena paradigme sad može spriječiti širenje rata u Europi
Objavljeno: 34
Dugo vremena, još od samog početka rata, priča se o tome koji su zapravo ruski "ciljevi". Na samom početku spominjala se ukrajinska vojna demobilizacija pa i "denacifikacija" - nešto što više nije toliko u žargonu ruskih vlasti. Ali to su od početka bili poprilično okvirni "ciljevi". Kako je rat odmicao, i sve se više selio prema istoku Ukrajine, mnogi su pokušali odgonetnuti do kuda Rusija zapravo želi ići, koliki su joj "apetiti". To pitanje se iznova aktualiziralo nakon potpunog osvajanja i zauzimanja teritorija istočne regije Lugansk - da, regija Donjeck je iduća, ali je li tu kraj?
Jer kad bi bio to bi onda i samom ratu dalo neki krajnji rok, mogućnost prognoze koliko bi rat mogao potrajati. Nema sumnje da bi i neki u Europi itekako odahnuli, potajno, kad bi mogli aktualnim krizama prići na način da znaju koliko će ovaj rat trajati i gdje on vremenski i fizički okvirno završava. Ne javno, dakako. Javno europska potpora za Ukrajinu je potpuna, ali privatno i iza kulisa možda bi se brzo odrekli Donjecka u ovoj situaciji gdje postaje sve očiglednije da ovaj rat sve intenzivnije gomila probleme po Europu.
Na početku rata glavno je pitanje bilo koliko Rusija ovo može izdržati, koliki će biti potreban pritisak da ruski narod krene u pobunu. Danas pak, skoro 150 dana nakon početka rata, priča se okrenula. I sad se prate narodne reakcije, ali one europske. Jer ovaj rat, kojem je inicijalno bez previše argumenata projiciran cijeli put, sad se pretvara u igru kukavice izvan ratne zone. Gdje će se red prvo urušiti? I hoće li to biti dolje, na samoj uličnoj razini, ili će konflikt izbiti negdje u višim instancama gdje napetost podjednakom brzinom raste.
Ovog tjedna ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski počeo je otpuštati brojne dužnosnike, uključujući i nekoliko visokih, argumentirajući kako mnogi od njih zapravo "rade za Rusiju". Kako i u kojem smislu su dotični ruski kolaboracionisti, nije pojasnio, ali kako rat bude odmicao ovakve situacije ćemo gledati sve češće - i to ne samo u Ukrajini. To već traje i u Rusiji, no kad govorimo o Rusiji to zapravo i nije vijest. A Europa? Ni ona neće biti izuzeta od toga. Kad situacija postane još teža proradit će i paranoja uz neophodan lov na vještice. Debata je ionako već poprilično stisnuta uza zid, ali može ići i dalje. Neki dužnosnik negdje, u Njemačkoj, ili Italiji, Mađarskoj, pitat će je li car gol, odnosno je li Europa počela sebi pucati u noge. Sutra će isti biti defetist, a preksutra kolaboracionist.
Ne treba gledati puno dalje od naše regije u potrazi za hladnoratovskim žargonom. Možda se to sad nadoknađuje jer, eto, priča je bila takva da smo taj period proveli u unikatnoj neutralnoj zoni.
Kriza percepcije lojalnosti bit će samo još jedna u nizu kriza koje nam se trenutačno u Europi gomilaju, a sv...
Jer kad bi bio to bi onda i samom ratu dalo neki krajnji rok, mogućnost prognoze koliko bi rat mogao potrajati. Nema sumnje da bi i neki u Europi itekako odahnuli, potajno, kad bi mogli aktualnim krizama prići na način da znaju koliko će ovaj rat trajati i gdje on vremenski i fizički okvirno završava. Ne javno, dakako. Javno europska potpora za Ukrajinu je potpuna, ali privatno i iza kulisa možda bi se brzo odrekli Donjecka u ovoj situaciji gdje postaje sve očiglednije da ovaj rat sve intenzivnije gomila probleme po Europu.
Na početku rata glavno je pitanje bilo koliko Rusija ovo može izdržati, koliki će biti potreban pritisak da ruski narod krene u pobunu. Danas pak, skoro 150 dana nakon početka rata, priča se okrenula. I sad se prate narodne reakcije, ali one europske. Jer ovaj rat, kojem je inicijalno bez previše argumenata projiciran cijeli put, sad se pretvara u igru kukavice izvan ratne zone. Gdje će se red prvo urušiti? I hoće li to biti dolje, na samoj uličnoj razini, ili će konflikt izbiti negdje u višim instancama gdje napetost podjednakom brzinom raste.
Ovog tjedna ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski počeo je otpuštati brojne dužnosnike, uključujući i nekoliko visokih, argumentirajući kako mnogi od njih zapravo "rade za Rusiju". Kako i u kojem smislu su dotični ruski kolaboracionisti, nije pojasnio, ali kako rat bude odmicao ovakve situacije ćemo gledati sve češće - i to ne samo u Ukrajini. To već traje i u Rusiji, no kad govorimo o Rusiji to zapravo i nije vijest. A Europa? Ni ona neće biti izuzeta od toga. Kad situacija postane još teža proradit će i paranoja uz neophodan lov na vještice. Debata je ionako već poprilično stisnuta uza zid, ali može ići i dalje. Neki dužnosnik negdje, u Njemačkoj, ili Italiji, Mađarskoj, pitat će je li car gol, odnosno je li Europa počela sebi pucati u noge. Sutra će isti biti defetist, a preksutra kolaboracionist.
Ne treba gledati puno dalje od naše regije u potrazi za hladnoratovskim žargonom. Možda se to sad nadoknađuje jer, eto, priča je bila takva da smo taj period proveli u unikatnoj neutralnoj zoni.
Kriza percepcije lojalnosti bit će samo još jedna u nizu kriza koje nam se trenutačno u Europi gomilaju, a sv...
