Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan planirao je trijumfalni posjet nepriznatoj Turskoj Republici Sjeverni Cipar 19. i 20. srpnja, ali nije ga zasjenio nitko drugo do političke elite domaćina. Sam posjet obilježavanju 47. godišnjice turske invazije na Cipar postao je poznat po Erdoganovoj želji da poveća utjecaj Ankare na istočnom Mediteranu i ojača svoj položaj regionalne sile, ali i s globalnijom ulogom. Koji su to bili znakovi? Prije svega, to je njegova teza da na otoku žive dva odvojena naroda, postoje dvije odvojene države i budući pregovori o sudbini Cipra moraju se voditi s ove početne pozicije. Erdogan pokušava preformulirati pristup rješavanju ciparskog pitanja - i Grčka i Republika Cipar, kao i EU, protive se toj metodi. Za njih je otok Cipar jedna država. Međutim, Erdoganu je tamo potrebna zasebna turska država da bi se utvrdio utjecaj Ankare na istočnom Mediteranu i dijelovima Bliskog istoka.
Erdogan je iz torbe neoosmanizma izvadio nove stvari. Jedna je uspostava mornaričke baze za dronove na sjevernom Cipru. To više nisu bezazleni izumi, a u budućnosti se baza može proširiti na drugo oružje. Druga novina tiče se Srbije. Erdogan je najavio da će lobirati u Sjedinjenim Državama i drugim zemljama za međunarodno priznanje Kosova, iako je u sasvim dobrim odnosima sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. I ovdje sjaji želja za globalnijom ulogom inače regionalne Turske. Međutim, dvije ljevičarske ciparsko-turske stranke stale su protiv ove politike: tu su dvije najveće oporbene sile, Republikanska turska stranka i Socijaldemokratska stranka. Njihovi zastupnici (15 od 50) bojkotirali su Erdoganov govor u parlamentu u kojem je prenosio svoje poruke. U salu nisu ušli ni bivši predsjednici Mustafa Akanci i Mehmet Ali Talat. Svi oni proglašavaju savezno ujedinjenje Cipra i protive se miješanju Ankare u poslove sjevernog Cipra. Nije li neoosmanizam pao upravo na Cipru?!
Prije četrdeset sedam godina, turska vojska iskrcala se na Cipru. Njihove prve izjave bile su da bi fašistički puč na Cipru mogao prerasti u masakr protiv ciparskih Turaka. Kao jedan od jamaca mira, Ankara je intervenirala na Cipru. Cilj je bio obraniti mir i stabilnost na otoku. Nakon uspostavljanja mira, vojska se planirala vratiti. Druge dvije države jamci, Velika Britanija i Grčka, bile su protiv ove operacije. Nakon nekog vremena pučisti su vlast prepustili Makariosu. Tada je područje zauzeto u kolovozu još malo prošireno. Opravdanje je bilo to što turska vojska nije bila u dobrom obrambenom položaju u slučaju protunapada. Prvo su strane raspravljale o pitanjima oživljavanja Ustava iz 1960. i oživljavanja države uspostavljene ovim Ustavom. Kasnije su Turska i ciparski Turci počeli braniti federalnu ciparsku državu. Spor je bio uglavnom oko podjele zemlje i turskog povlačenja svojih trupa s otoka. No, Turska je uvijek obećavala da će se jednog dana povući. Kasnije, iako se nije mogao postići sporazum, uspostavljena je federativna država ciparskih Turaka. Ali ovu federalnu državu nitko nije poznavao osim Turske. Kasnije se pretvorila u Tursku Republiku Sjeverni Cipar. Na sjeveru Cipra sada je postojala neovisna turska država. Međutim, federalno rješenje još uvijek su branili Turska i ciparski Turci u pregovorima o tom pitanju. Ujedinjeni narodi također su prihvatili savezno rješenje. Svijet je poznavao jedinstvenu Republiku Cipar. Kasnije se Cipar pridružio Europskoj uniji. Ciparskim Grcima je laknulo. Sada je problem bio ujedno problem EU-a. Činilo se da je dio teritorija države članice EU okupiran.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.