Rusija je dugo vremena bila drugi najveći izvoznik oružja na svijetu, odmah nakon SAD-a. Između 2012. i 2015. Rusija je zaradila oko 14,5 milijardi dolara od tog izvoza. Tijekom posljednjeg desetljeća Rusi su posebno povećali izvoz oružja na Bliski istok, što je dio strategije povratka ruske vojne snage i diplomatske moći u tom dijelu svijeta, koji su izgubljeni nakon pada Sovjetskog saveza. Moskva se jedno vrijeme skanjivala tog posla jer nije htjela da ruska politička moć bude zasnovana na vojnoj sili. To se djelomično promijenilo, a s obzirom da je Bliski istok žarište sukoba u svijetu, ruska roba je i te kako tražena.
Bliskoistočno tržište Rusiji nije strano. Sovjetski savez je svojim oružjem opskrbljivao Alžir, Egipat, Siriju, Irak, Iran, Jemen, Libiju, Sudan. Pad SSSR-a vodio je padu izvoza oružja, a oružana industrija osobito je oštećena privatizacijskim politikama Borisa Jeljcina. Važni pogoni našli su se preko noći u drugim državama, a posebno bolan je bio gubitak važnih luka kao što su Odesa i Iljičevsk.
Do 2012. Rusija gotovo da nije imala uloge na Bliskom istoku. Pad Sadama Huseina 2003. i Muamara Gadafija 2011. vodilo je gubitku tradicionalnih korisnika ruskog naoružanja. Samo u Libiji je glavni ruski izvoznik oružja Rosoboronexport zabilježio gubitak od 6,5 milijardi dolara. Održivost je donekle pronađena u Alžiru i Siriji, ali to nije bilo dostatno za dugoročan razvoj oružane industrije. Veliki su pokušaji uslijedili za ulazak na tržište zemalja Perzijskog zaljeva, ali je to išlo sporo i uz mnogo otpora zbog povezanosti petromonarhija sa zapadnim zemljama, izravnim ruskim takmacima na tržištu. Rat u Siriji je sve to promijenio. Rusko oružje je traženo zbog svoje preciznosti na terenu. To su potom shvatile i arabijske zemlje, inače korisnici američkog oružja. Bahrein je 2011. naručio pošiljku varijante kalašnjikova AK-103, a 2014. je postao prvom petromonarhijom koja je kupila ruske protutenkovske sustave Kornet. Količine nisu velike, ali važna je simbolika. Bahrein je otvorio Rusiji vrata Zaljeva.
Između 2011. i 2016. Rusija se stabilno vratila na bliskoistočno tržište oružja, a posebice na iračko egipatsko. Još 2014. su Moskva i Kairo potpisali paket ugovora vrijednih 3,5 milijardi dolara po kojemu je Egipat dobio MIG-29M/M2 zrakoplove, Mi-35M borbene helikoptere, S-300VM projektilne sustave i sustav obalne straže. Dodatno je 2015. tvrtka Irkut prodala dvanaest Su-30K borbena zrakoplova Egiptu. Suradnja Vladimira Putina i Abdela Fataha al-Sisija se nastavila i po mnogo čemu su egipatsko-ruski odnosi danas nalik onima u najboljim danima Nasera. Uz sve to, Rusija je ovdje vrlo pragmatična. Oružje se prodaje bez obzira kako se koristi. Američka je vlada 2011. zaustavila privremeno izvoz oružja u Bahrein zbog nasilja vlade nad većinskim šijitskim stanovništvom. Naravno, većina medija je ukazala na beskrupuloznost ruske trgovine, iako primjerice skandinavske zemlje hametice izvoze oružje diktatorima po cijelom svijetu. Osim toga, slab izvoz američkog oružja Iraku, nakon približavanja Bagdada i Teherana, pospješio je pojavu Daeša.
Rusiji nije važna prodaja oružja samo zbog ekonomske računice. U ruskoj vanjskopolitičkoj i vojnoj strategiji glavni cilj suradnje s ruskom oružanom industrijom jest jačanje vojne i političke pozicije Kremlja. Oružjem je Rusija u mogućnosti utjecati na ravnotežu snaga na Bliskom istoku. To iskustvo su Rusi iskoristili i prije. Primjerice, 2012. su prestali isporučivati Damasku S-300 sustave kako bi poboljšali svoj odnos s Izraelom. Podjednako je približavanje s Iranom postignuto 2016. upravo prodajom oružja, a neki smatraju da je rusko odbijanje davanja oružja pukovniku Gadafiju 2011. vodilo njegovom padu.
Točan udio bliskoistočnog tržišta u ruskom izvozu oružja nije poznat, iako se nagađa da se radi od 8,2 pa sve do 37,5 posto cjelokupnog izvoza. Azija je i inače najvažnije tržište ruskog oružja. Preko 70 posto izvoza odlazi u Aziju, a prije svega u Indiju, Kinu i Vijetnam. Potom dolaze Mijanmar, Malezija, Kazahstan i Indonezija. U mnogim zemljama Rusija je jedini dobavljač, iako sama količina nije zavidna. To se, primjerice, odnosi na Mijanmar, Turkmenistan i Mongoliju. Rusija se polako pokušava uključiti i na tržište Pakistana, tradicionalno vezano uz Kinu i SAD. Čvrste političke veze Moskve s Pekingom, Hanojem, a nadasve s New Delhijem čine azijski prostor glavnim fokusom Rusije.
Začudno, Afrika, ali i Južna Amerika, nisu zanimljivi Rusima. Rusija najviše izvozi u Venezuelu, Peru i Brazil, odnosno J. Sudan, Ugandu i Etiopiju, iako velik broj afričkih država uvozi dobrim dijelom upravo iz Rusije. Ekonomski i društveno je oružana industrija u Rusiji vrlo važna jer zapošljava nekih 2,5 milijuna radnika odnosno čini preko tri posto sveukupno zaposlenih. Često se te industrije nalaze u manje razvijenim područjima čime se nastoji potaknuti njihov razvoj. Ova je industrija jedna od vodećih u Rusiji i ima značajan utjecaj u globalnoj ekonomiji. Iako taj izvoz nije onako velik kao u sovjetska vremena, postoje naznake da će se izvoz povećavati. Otkako se povećala zaliha naoružanja i financijska struktura za proizvodne sposobnosti Rusija je omogućila put razvoju novih obrambeno-ofenzivnih sustava koji su traženi u svijetu. Ta je potražnja temelj dugoročnih poveznica s raznim strateški važnim zemljama svijeta. Posebno se to očituje u uspjesima koje Rusija ima u Siriji. Oružani sustavi su pokazali operativnu učinkovitost što privlači kupce. Uz sve to, Rusija će biti glavni partner zemljama koje ne dijele dobre vojne odnose sa SAD-om, kao što su Iran, Kina i Sirija, no to se sutra može odnositi i na Tursku, Egipat i Filipine.
Politički je izvoz jedan od važnih instrumenata vanjske politike. U ruskoj vojnoj industriji nije sve bajno. Postoje brojne slabosti koje usporavaju inovacije i time uskraćuju ruskim industrijama konkurenciju na svjetskom tržištu. To se većinom odnosi na zastarjele metode, prestar kadar u sektoru istraživanja i razvoja, te lošu poveznicu visokog obrazovanja i obrambene industrije. Ipak, simbolika ovdje igra veću ulogu od samog proizvoda i tu Rusija može očekivati veliku potražnju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.