Prije mnogo godina, Brazil je bio ljevičarska uspješnica. Radosni programi prijenosa novca za siromašne obitelji, pod kontrolom cijena robe i izgrađeni na postojećem temelju fiskalne discipline, pomogli su da se milijuni izvuku iz siromaštva. Održavan je ustavni poredak. Gospodarstvo je raslo i postignuti su dogovori između vladajućih patronatskih stranačkih mreža i nove ljevičarske stranke da se potaknu promjene unutar postojećeg političko-ustavnog ustroja. Novim putevima očito se otvaraju novi oblici u vođenju unutarnje politike, a novi oblici očito su se formirali u strukturi međunarodne moći.
Danas je Brazil značajno drugačiji, i to voljom samih Brazilaca. To ne znači da je bolji ili gori od (ne)uspješne brazilske ljevice. U vrijeme kada svijet opravdano kritizira brazilsku vlast zbog požara u Amazoni, potrebno je prisjetiti se i mnogih drugih stvari koje su zaustavile rast Brazila. Ovdje govorimo o tome kako su ljudi postali siromašni nakon ekonomske oseke, o opozivu predsjednice Dilme Rousseff u 2016. godini, i o tome kako se optužbe za korupciju probijaju kroz brazilsku političku klasu, dosegnuvši na kraju i samog čovjeka koji je nadzirao i simbolizirao doba nade, a to je bivši predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva.
U borbi protiv korupcije i kriminala, iz kojeg je proizašlo narodno nezadovoljstvo koje je uzdrmalo Lulu i radničku stranku (Partido dos Trabalhadores, PT), proizašao je bivši vojni kapetan po imenu Jair Bolsonaro. Još ranije su se pridruživali njegovoj kampanji oštri desničarski intelektualci s čvrstom jezgrom sljedbenika na društvenim medijima. To je bila avangarda 'konzervativne revolucije' protiv 'lulizma', političke misli koja stoji iza ere vladavine PT-a. Ostaje nam da se pitamo koji je točno sadržaj te takozvane revolucije koja je zamijenila Lulu. U kojoj je mjeri Bolsanaro proizvod nekog pokreta, kakva je povijest ovog pokreta, tko su glavne ličnosti i u što oni, koliko se može razaznati, vjeruju? Ovo su središnja pitanja za razumijevanje Bolsonarovog Brazila, ali dosad nisu nikada ozbiljno postavljena, a kamoli odgovorena. U povijesti brazilske desnice od 1990-ih posebno se ističu tri pisca koji su, izravno ili neizravno, utjecali na trenutnu upravu: Bruno Tolentino, Olavo de Carvalho i Ernesto Araújo. Da bismo otkrili korijene ideologije vezane uz trenutnu administraciju, vodimo se u devedesete godine kada je tijekom desetljeća nakon povratka demokracije u Brazil nastao novi konzervativni senzibilitet na rubu brazilske političko-društvene elite.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.