U razgovoru za Guardian, član vodstva militantne organizacije Hamas, konstatirao je kako Hamas "nije dio regionalne alijanse" i kako neće stati ni na čiju stranu u slučaju izbijanja rata između Izraela i Irana.
Podsjetimo, u pripremi za napad na Iran, glavni "problem" u izraelskoj strategiji dugo vremena je bilo pitanje kako će reagirati lokalne snage koje su se prethodno deklarirale kao "anti-izraelske".
U prvom redu ovdje se mislilo na Siriju, Hezbollah i Hamas.
No, da Hamas neće tvoriti nikakvu "prepreku" jasno je već neko vrijeme. Naime, prije 10-ak dana, u trenutku kada je sirijska kriza bila na vrhuncu i kada je izgledalo da bi uskoro moglo doći do pada vlasti u Damasku, Hamas je okrenuo leđa dugogodišnjem savezniku Bashar al-Assadu. Povukli su svoje predstavništvo iz Damaska, no nisu ostali čak ni neutralni - odmah nakon povlačenja vođe Hamasa izrazili su apsolutnu potporu sirijskim pobunjenicima.
Ako znamo da je Saudijska Arabija, uz Izrael, glavni - neki će reći i "glavniji" - saveznik SAD-a na Bliskom istoku, i ako uz to nadodamo veliki animozitet koji vlada između Saudijske Arabije i Irana, stvari su sasvim jasne.
Prema posljednjoj transakciji koju je zabilježilo izraelsko ministarstvo vanjskih poslova, Iran je Hamasu, putem donacija, uplatio 3 milijuna USD, no Saudijska Arabija je u isto vrijeme poslala 12 milijuna USD. (Napomena: radi se o podacima iz 2003.)
Ipak, u "financijskoj utrci za Hamas" jasno se vidi tko pobjeđuje, a Hamas shvaća kako su, relativno, važan faktor u širem konfliktu i izgleda kako će taj svoj status dobro prodati onome tko ponuditi najvišu cijenu. No, pritom ne prodaju samo svoje interese već i očito i sudbinu palestinskog naroda koji se nalazi u Pojasu Gaze - u prostoru za koji mnogi tvrde da podsjeća na jedan veliki zatvor, a čuvari kaveza su izraelski vojnici.
Danas u Pojasu Gaze živi oko 1,7 milijuna ljudi, oko pola milijuna u gradu Gaza, ti stanovnici morati će se uskoro zapitati da li je Hamas na vlasti zato da se bori protiv blokade ili su tu samo da skupo prodaju svoju poziciju.
U konačnici, moglo bi se konstatirati kako se Izrael nalazi, iz njihove perspektive, u idealnom trenutku za napad na Iran - najnovija retorika i susret izraelskog premijera s Obamom ide tome u prilog.
Iran danas ima samo jednu konkretnu liniju obrane - svoju vojsku. Ako do rata dođe, što je sve izvjesnije, Iran će biti prisiljen voditi obrambeni rat, Izrael će najvjerojatnije ostati neokrznut.
Glavno pitanje koje ostaje neodgovoreno je - kakav rat Izrael zapravo želi? Ukoliko im je plan izvesti niz taktičkih bombardiranja nuklearnih postrojenja, sve bi moglo biti gotovo u manje od jednog dana. Teško je zamisliti da Izrael želi nešto više od toga, pogotovo ne direktan konflikt dvije vojske na terenu.
Iran može pokušati spriječiti taj zračni napad i u tom slučaju do izražaja će doći koja strana ima bolju i napredniju vojnu tehnologiju. No, veću vojnu odmazdu Irana teško je za očekivati - prije svega zbog činjenice da je Perzijski zaljev već okupiran od strane američke i britanske flote, ali i zbog najveće vojne "poluge" - Izrael ima nuklearno oružje i prema vlastitoj vojnoj doktrini, spreman ga je koristiti u slučaju napada na svoj teritorij.
Ipak, ovo nije konflikt koji - ako do njega dođe - dolazi iz vedra neba, kao što je primjerice bio izraelski zračni napad na Siriju prije nekoliko godina, Iran se priprema doslovno svakodnevno, popunjavaju se sve potencijalne "rupe" u obrani i jasno je, kako vrijeme odmiče, da će Izraelu biti sve teže izvesti brzi manevar kakav su izvodili ranije. Taj podatak svakako djelomično pojašnjava zašto se Izraelu ovih danas tako "žuri" da se krene s napadom i zašto ih toliko smeta svako odugovlačenje SAD-a.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.