Američki list The Foreign Policy objavio je tekst pod naslovom "SAD postaje socijal-demokracija". Pritom se argumentira kako su zadnji Bidenovi potezi potvrda da se SAD naglo približava modelu kakav postoji u Europi uz razliku da će se novac za socijalne projekte u SAD-u nabavljati kroz oporezivanje dok u Europi prolazi kroz direktne državne subvencije. No, na kraju dana riječ je o vrlo sličnim stvarima pošto europske državne subvencije postoje upravo zahvaljujući često većim porezima (što je naročito točno za sjeverni dio Europe).
No, ovo prikazivanje Joea Bidena novim "predsjednikom od naroda" ima svoja očita ograničenja. Kao prvo, Biden izlazi s poprilično populističkim, čak i dobrim idejama, ali i njemu je jasno da iste ne mogu preskočiti nepomični republikanski zid u Kongresu. To znači da svi njegovi dosadašnji prijedlozi, poput besplatnog obrazovanja, uspostave javnog zdravstva, tek moraju proći mlin žestokog kompromisa, a ono što će ostati na drugoj strani možda i neće baš biti socijal-demokracija.
U spomenutom tekstu se, što je postalo obavezno u ovim raspravama, pojašnjava vrlo fundamentalna razlika između socijal-demokracije i demokratskog socijalizma. No, valja ova dva pravca i dodatno pojasniti, odnosno nazvati ih pravim imenom. Socijal-demokracija je kapitalistička ideologija koja na prvo mjesto ipak stavlja tržište, a tek onda dobrobit radnika. Bolje od "surovog kapitalizma", složit će se mnogi. Demokratski socijalizam je pak - socijalizam. Ideja da se socijalizam može uvesti demokratskim putem, odnosno putem glasačkih kutija. U teoriji zvuči izvedivo, u praksi puno teže, a ako i jest izvedeno onda maksimalno dobivamo nešto nalik trenutačnim socijalističkim zemljama Latinske Amerike (izuzev Kube, socijalizam je tamo uveden "klasičnim" putem, revolucijom).
Demokratski socijalizam, u svojim najboljim danima, bio je obećavajući pravac s tendencijom širenja, nešto što je imalo svoju šansu u tzv. trećem svijetu. Danas su se pak problemi već do te mjere nagomilali da je potrebna jedna velika revizija. Demokratski socijalisti, kao što je primjerice venezuelanski predsjednik Nicolas Maduro, reći će da problemi nemaju nikakve veze s njima, da je za sve kriva "imperija". Za mnogo toga i jest, američki pritisak na socijalističke zemlje Latinske Amerike je ogroman, ali to ne znači da one nemaju i svoje velike interne probleme koji bi vjerojatno postojali čak i da se SAD aktivno ne bavi hegemonijom.
No, ovo nije priča o demokratskom socijalizmu već o socijal-demokraciji. Zanimljivo bi bilo vidjeti da SAD krene u tom pravcu iako su realne šanse za to daleko manje nego se sad ponegdje tvrdi, a ne bi čudilo da je to prozivanje Bidena socijal-demokratom izvedeno između ostalog kako bi se naglasilo do koje mjere je on drugačiji od svog prethodnika.
...
No, ovo prikazivanje Joea Bidena novim "predsjednikom od naroda" ima svoja očita ograničenja. Kao prvo, Biden izlazi s poprilično populističkim, čak i dobrim idejama, ali i njemu je jasno da iste ne mogu preskočiti nepomični republikanski zid u Kongresu. To znači da svi njegovi dosadašnji prijedlozi, poput besplatnog obrazovanja, uspostave javnog zdravstva, tek moraju proći mlin žestokog kompromisa, a ono što će ostati na drugoj strani možda i neće baš biti socijal-demokracija.
U spomenutom tekstu se, što je postalo obavezno u ovim raspravama, pojašnjava vrlo fundamentalna razlika između socijal-demokracije i demokratskog socijalizma. No, valja ova dva pravca i dodatno pojasniti, odnosno nazvati ih pravim imenom. Socijal-demokracija je kapitalistička ideologija koja na prvo mjesto ipak stavlja tržište, a tek onda dobrobit radnika. Bolje od "surovog kapitalizma", složit će se mnogi. Demokratski socijalizam je pak - socijalizam. Ideja da se socijalizam može uvesti demokratskim putem, odnosno putem glasačkih kutija. U teoriji zvuči izvedivo, u praksi puno teže, a ako i jest izvedeno onda maksimalno dobivamo nešto nalik trenutačnim socijalističkim zemljama Latinske Amerike (izuzev Kube, socijalizam je tamo uveden "klasičnim" putem, revolucijom).
Demokratski socijalizam, u svojim najboljim danima, bio je obećavajući pravac s tendencijom širenja, nešto što je imalo svoju šansu u tzv. trećem svijetu. Danas su se pak problemi već do te mjere nagomilali da je potrebna jedna velika revizija. Demokratski socijalisti, kao što je primjerice venezuelanski predsjednik Nicolas Maduro, reći će da problemi nemaju nikakve veze s njima, da je za sve kriva "imperija". Za mnogo toga i jest, američki pritisak na socijalističke zemlje Latinske Amerike je ogroman, ali to ne znači da one nemaju i svoje velike interne probleme koji bi vjerojatno postojali čak i da se SAD aktivno ne bavi hegemonijom.
No, ovo nije priča o demokratskom socijalizmu već o socijal-demokraciji. Zanimljivo bi bilo vidjeti da SAD krene u tom pravcu iako su realne šanse za to daleko manje nego se sad ponegdje tvrdi, a ne bi čudilo da je to prozivanje Bidena socijal-demokratom izvedeno između ostalog kako bi se naglasilo do koje mjere je on drugačiji od svog prethodnika.
...
