Između retorike i realnosti, dan nakon: Kako razgovor Putin-Trump otkriva stare dileme i otvara nove neizvjesnosti po pitanju Ukrajine
Razgovor između ruskog predsjednika Vladimira Putina i američkoga predsjednika Donalda Trumpa, održan jučer, podigao je brojna očekivanja, ali i zadržao veliku dozu neizvjesnosti u vezi s budućim koracima za mogući završetak rata u Ukrajini. Već mjesecima traje intenzivna diplomatska aktivnost, uz pokušaje raznih posrednika da potaknu izravan susret dviju zaraćenih strana ili barem dogovor o privremenom prekidu vatre. Trump je uoči razgovora s Putinom isticao da bi upravo on mogao biti katalizator uspješnih pregovora, a retoriku je dodatno podgrijao javnim obećanjima o sposobnosti "zaključenja" ovog sukoba u kratkom roku. Ipak, nakon razgovora od otprilike dva sata, konačan rezultat ostaje neodređen, te se čini da su obje strane spremne – barem retorički – započeti proces kreiranja dokumenta za buduće mirovne pregovore, ali ne i pristati na konkretne uvjete.
Putin je po završetku razgovora ponovio već poznatu tezu: Rusija je navodno spremna na mir, no treba ukloniti "temeljne uzroke" rata. U medijskim istupima Kremlja ti se uzroci (demilitarizacija Ukrajine i takozvano "de-nacifikacijsko" pitanje) često interpretiraju kao opravdanje za ruske vojne akcije. Kremlj rado naglašava kako se ukrajinska suradnja sa Zapadom, posebice na vojnom planu, kosi s ruskim sigurnosnim interesima, što i dalje ostaje jedno od središnjih objašnjenja zašto Moskva oklijeva s bilo kakvim sveobuhvatnim prekidom vatre. Neki analitičari drže da je takav stav prije svega pregovaračka taktika kojom se pokušava steći maksimalna "startna pozicija" za pregovore, dok drugi vjeruju da je riječ o doista krucijalnom uvjetu bez kojega Kremlj neće pristati na smirivanje sukoba.
Trumpova poruka nakon razgovora nije dodatno raščistila situaciju. Istina, proglasio je da će "Ukrajina i Rusija odmah započeti pregovore", no nije se jasno obvezao na to da će Washington aktivnije pritisnuti Moskvu ili uvjetovati ruskog predsjednika prihvaćanjem prekida vatre. Umjesto toga, govorio je o "ponudi" koja će se tek definirati u obliku memoranduma, a koja bi trebala sadržavati okvire za budući sporazum. Time je nastala prilično rastezljiva najava, budući da se ne zna kad bi točno takav dokument mogao biti dovršen i što bi točno sadržavao. Kritičniji promatrači unutar zapadnih medija zato ocjenjuju da se Rusija još jednom uspješno izmaknula konkretnijim obvezama prema Ukrajini, nudeći tek "konstrukciju" mogućeg dogovora, čime se kupuje dodatno vrijeme.
S obzirom na to da rat traje već godinama, a da dosad svi pokušaji posredovanja nisu urodili jasnim mirovnim planom, raste bojazan da bi nova runda pregovora mogla završiti ponavljanjem istih prijedloga. Mnogo se pisalo o tzv. "Istanbulskom procesu", simbolički vezanom uz još jedan neuspješan pregovarački krug u kojem je sudjelovala i Turska. Pojedini analitičari smatraju da sadašnji razgovori nisu bitno različiti – ukrajinska strana čvrsto inzistira na prekidu vatre, dok ruska strana zauzvrat traži sigurnosna jamstva (odnosno, ograničenja ili potpun prestanak isporuke oružja Ukrajini). Takva zahtjevnost zaustavlja svaki pokušaj brzog primirja, stoga se i jučerašnji Putin-Trump razgovor vrlo vjerojatno neće ekspresno pretočiti u obvezujući dogovor.
Određene novosti ipak postoje. Primjerice, Trump je aludirao na mogućnost da bi u pregovaranje mogao biti uključen i Vatikan, odnosno "američki Papa Lav", što je naišlo na skepsu dijela zapadnih promatrača. Mnogi sumnjaju da bilo koja vanjska institucija, makar i religijska, ima potencijal nametnuti obvezujuće okvire dvjema državama koje su već duboko ukopane u međusobnu retoriku i vojne planove. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ponovio je i ranije da pozdravlja uključivanje trećih strana, ali isključivo uz aktivno i nedvosmisleno sudjelovanje SAD-a i europskih sila. Drugim riječima, sâm Vatikan bez čvrstih mehanizama i spremnosti Zapada na pritisak prema Rusiji neće osigurati zaustavljanje sukoba.
Utoliko je za Kijev i najopasniji scenarij mogućnost da se Washington povuče iz uloge primarnog podupiratelja Ukrajine. Trump i neki članovi njegove administracije više su puta naglasili "ogromne troškove" koje SAD snosi pomažući Ukrajini, a spominjalo se i da bi se, ako nema napretka, mogli "samo povući". Za Rusiju bi to, prema većini analitičara, bio povoljan razvoj – ostavila bi Ukrajinu značajno slabijom i izloženijom. Zato većina europskih saveznika iz NATO-a upozorava kako bi eventualno američko "podizanje ruku" moglo imati kobne posljedice za cjelokupni ishod sukoba. Ni Moskva, dakako, nije bez svojih problema: rat je prilično iscrpio njezine resurse, a i sankcije, iako ublažene u Trumpovu mandatu, i dalje znatno pritišću rusku ekonomiju. Svejedno, u usporedbi s Ukrajinom, Rusija ostaje ekonomski i vojno snažnija sila, posebno ako Kijev izgubi većinu međunarodne pomoći.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
