Vijeće zaljevske suradnje (Gulf Cooperation Council, GCC) osnovano je 1981. godine s namjerom gospodarske i političke suradnje Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, Katara, Bahreina i Omana, koji su prvenstveno bili suočeni s Islamskom revolucijom u Iranu i zabrinuti zbog politike izvoza revolucije. Trideset i sedam godina kasnije budućnost GCC-a je pod upitnikom više nego ikada.
Naime, politički uspon šijitskih zajednica izvor je straha koji obilježava mnoge arapske monarhije Perzijskog zaljeva, koje imaju značajno šijitsko stanovništvo kojim moraju upravljati. U području tih država živi mnogobrojna šijitska manjina (u slučaju Bahreina većina pod sunitskom vlašću), kao i značajna manjina iranske emigracije. Koliko je taj strah opravdan može se vidjeti u prilici koju je donijelo takozvano Arapsko proljeće. Ono je bio povod za isticanje najveće šijitske zajednice u Perzijskom zaljevu izvan Irana i Iraka, u Bahreinu. Šijitska većina Bahreina je probuđena djelovanjem iransko-iračkog duhovnika Hadija al-Mudarisija, osobnog predstavnika Imama Homeinija u Bahreinu, koje je završilo neredima 1979. i 1981., i stvaranjem Islamske fronte za oslobođenje Bahreina, sa sjedištem u Teheranu. Slične organizacije i aktivnosti stvorene su u Kuvajtu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji. U konačnici su takvi ustanci vodili stvaranju Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC) u svibnju 1981. godine, u koje su se udružile sve arabijske države, izuzev Jemena. GCC je stvoren kao stanoviti savez protiv iranskog utjecaja u Perzijskom zaljevu. GCC je također je podupirao Irak u Iračko-iranskom ratu, pružajući Sadamu Huseinu financijsku i vojnu pomoć, organiziranu uz pomoć Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. Poslije rata, izvoz revolucije je jenjavao, nastale su druge vanjskopolitičke pragmatične struje, ali su islamski pokreti neizravno postali glavnom posljedicom Islamske revolucije.
Odnosi Irana sa zemljama GCC-a osobito su popravljeni tijekom vladavine Hašemi-Rafsandžanija i Hatamija, uz veliku podršku omanskog sultana Kabusa. Takav odnos nastavljen je i za vrijeme Ahmadinedžada, kada su iranski i saudijski vođe javno pokazali naklonost između dvije religijski povezane zemlje. Konfrontacijski i revolucionarni govor je postupno jenjavao i davao mjesto diplomatskom i pragmatičnom pristupu, posebice nakon što je na saudijski tron došao kralj Abdulah. Dodatne poteškoće nastale su napredovanjem iranskog nuklearnog programa i balističkog raketnog programa, koji se smatraju prijetnjom u arapskim zemljama. S druge strane, GCC je 1984. stvorio nekoliko zajedničkih vojnih struktura koje su pod saudijskim zapovjedništvom spremne na brzu akciju. Međunarodni pritisak zemalja GCC-a je posebice ojačan nakon 2000. godine. Zemlje Arabijskog poluotoka pozivaju u nekoliko deklaracija 'Iransku Islamsku Republiku' na pozitivan odgovor na inicijativu Ujedinjenih Arapskih Emirata za mirnim rješavanjem statusa triju otoka (Tonb Alkobra, Tonb Alsukra i Abu Musa) kroz dijalog i izravne pregovore, u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda i međunarodnim pravom. No, istovremeno se ističu meki sukobi kroz pitanje imena Perzijskog zaljeva, panarapske politike, secesionistički poticaji u provinciji Huzestan u Iranu koju naseljavaju Arapi, te šijitski pokreti u sunitskim zemljama.
Nitko od njih nije očekivao kako će prijetnja GCC-u doći iznutra. Sada je Katar glavni problem, osobito nakon što su Rijad, Abu Dabi i Manama prekinuli diplomatske odnose s emiratom 5. lipnja 2017. godine, čemu se pridružio i Egipat. Saudijci su ovaj potez opravdali tvrdnjom kako Katar podupire ekstremističke skupine kao što je al-Kaida i šijitske milicije koje financira Iran. Pravi razlozi za prekid diplomatskih odnosa nisu toliko jasni. Iako Katar jasno podupire Muslimansko bratstvo, što osobito ljuti Saudijce, Emirate i Egipćane, čini se da je više razlog u tome što Rijad ne želi dozvoliti Kataru neovisnu vanjsku politiku. Istodobno su javnosti prikazani dokazi kako je Katar plaćao otkupninu iračkim šijitskim milicijama za katarske državljane.
Umjesto da očekivano stane, odrekne se svoje suverenosti i djeluje kao satelitska država saudijske vrhuške, Katar se brzo okrenuo Turskoj i Iranu za uvoz važnih roba. U kolovozu 2017. godine emirat je obnovio diplomatske odnose s Iranom koji su bili prekinuti nakon što su 2016. godine napadnuta dva saudijska diplomata u Teheranu. Unatoč iranskoj i turskoj pomoći, Katar i dalje skupo plaća svoje poteze. Do listopada 2017. Katar je morao uložiti 39 milijardi dolara u svoje gospodarstvo iz svojih stranih rezervi koje dosežu 340 milijardi dolara. Trgovina s GCC-om i turisti iz GCC-a su napustili Katar i snažno pogodili katarsko gospodarstvo.
Međutim, blokada Katara također šteti drugim državama GCC-a, te u konačnici slabe Vijeće u cjelini. Dubai, koji je dio Emirata, najviše gubi u trgovini. Katarske kompanije u Emiratima u potpunosti zapošljavaju lokalne radnike, pa bi se mogao dogoditi presedan da mnogo ljudi odjednom ostane na ulici jer se katarskim korporacijama zabranjuje rad u Emiratima. Štetu će zbrajati i tržište nekretnina u Dubaiju jer su Katarci kupili nekretnine u vrijednosti od 500 milijuna dolara samo u 2017. godini. Javio se i Međunarodni monetarni fond koji je potvrdio krajem prošle godine kako slabi gospodarski rast GCC-a, organizacije koja je omogućila slobodnu trgovinu i slobodno prekogranično kretanje ljudi. Nastavak ovakve politike vodit će smanjivanju povjerenja, manjim ulaganjima, većim cijenama i zaustavljanju gospodarskog rasta u Kataru a vjerojatno i ostatku GCC-a.
Kuvajt i Oman preuzeli su ulogu medijatora u ovom sukobu, zbog svoje tradicionalne uloge neutralnosti i kompromisa koju su kroz povijest sagradili unutar GCC-a. Saudijska Arabija i Emirati su u potpunosti okrenuti protiv Katara, dok su Oman i Kuvajt manje zemlje i shvaćaju koliko je potrebno održavati GCC na životu i pronaći srednju putanju prema rješenju sukoba. Umjesto prihvaćanja te medijacije, Saudijci i Emirati su najavili u prosincu prošle godine stvaranje novog političkog i vojnog partnerstva, odvojenog od GCC-a. Obje zemlje imaju najjače vojske u Vijeću, te time stvaraju agresivnu frontu protiv Irana i iranskih saveznika u Jemenu, Libanonu i Iraku. Ove dvije zemlje već dulje vrijeme surađuju s namjerom stvaranja novog središta jasne i radikalne politike na Arabijskom poluotoku.
Istovremeno ne žele riskirati odmak od Kuvajta i Omana realnim gašenjem GCC-a, posebice zbog ekonomskih razloga. Kuvajt i Oman su također vrlo važni za sigurnost GCC-a i suočavanje s Iranom. Postoje i snažne nade u jaču integraciju organizacije, a to potvrđuje i volja zasnivanja kompanije koja bi izravno vodila novčane transfere za svih šest država članica. Katar je uključen u taj plan. Time se želi naglasiti kako i dalje postoji područje suradnje barem na gospodarskom polju ako ne na političkom. Teško je shvatiti kako se te države mogu usuglasiti oko novčanih pitanja dok i dalje traje blokada katarskoga gospodarstva. Postoje neki znaci kako bi se blokada ipak mogla smanjiti. Saudijci i Emirati promišljaju o smanjivanju restrikcija na kretanje civila među tri zemlje, što bi bio važan i velik korak prema rješavanju prijepora.
Uostalom, ekonomska integracija je uvijek bila najvažnija za GCC, dok je politička suradnja uvijek bila pod upitnikom. Češće su postojali prijepori među članicama koliko je potrebno poticati suverenost, a koliko stvaranje homogene vanjske politike. Ta 'homogena' politika je od početka bila vezana uz saudijske verzije i planove, pa nije čudo što su se druge petromonarhije Arabijskog poluotoka pobunile. Unatoč političkim razlikama, međutim, GCC je uvijek pronalazio načine suradnje. Novac je uvijek približavao te zemlje koje sve više shvaćaju kako je nejedinstvo i manjak suradnje najštetniji za njih same.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
