U Turkmenistanu se 12. veljače održavaju predsjednički izbori. Na njima će u nevjerojatno velikom postotku pobijediti Gurbangulij Berdimuhamedov, koji je predsjednik zemlje od 2006. godine. U zemlji notornoj po autoritarnosti, zatvaranjima protivnika i mučenju, predstava demokracije ipak ima svoje novine. Po prvi puta izbori će uključiti dvije političke stranke, Agrarnu stranku i Stranku industrijalista i poduzetnika. Naravno, te stranke nemaju ni najmanje političke slobode, ali su dobar PR Ašgabata u sve izoliranijem međunarodnom okruženju. Unatoč dobrim prirodnim prednostima i službenoj neutralnosti, Turkmenistan se suočava s ozbiljnim izazovima. Zbog strahovito pogrešne obrazovne reforme bivšeg predsjednika Saparmurata Nijazova, znanog kao Turkmenbaši, postsovjetskog megalomana koji je vodio zemlju od kraja sovjetskog razdoblja do svoje smrti 2006., Turkmenistan danas ima ograničeni ljudski kapital. Ujedno postoji nedostatak posla, autoritaran politički sustav, kontinuirana izolacija, korupcija i ekstremno neprijateljska ulagačka klima.
Novostvorene političke stranke imaju i važan unutarpolitički trenutak, s obzirom da su obje dobra poluga za Berdimuhamedova. Radi se o društveno-političkom jazu urbano-ruralno, koje obilježava okosnicu Stein-Rokkanove politološke podjele korijena političkih stranaka u suvremenim političkim sustavima. Berdimuhamedov je osnivanjem dviju stranaka stvorio sebi imidž sveobuhvatnog oca nacije, kako u ruralno-tradicionalnom smislu, tako i u urbano-tržišnom. Ipak, osnivanje dviju stranaka pokazuje određene promjene u Turkmenistanu. Zemlja je do sada prednjačila u autoritarnim sustavima Srednje Azije, a formalna oporba je godinama ukazivala pred izbore da valja glasati za trenutačnog predsjednika a ne za njih. Kandidati na izborima su do sada bili članovi vladajuće Demokratske stranke, ali niti jedan nije tražio vlast, već su svi hvalili vrline Berdimuhamedova. Ovaj klasični oblik dodvoravanja u srednjoazijskim političkim sustavima prikazivao je iluziju nepostojećeg izbora, koji i u drugim dijelovima svijeta ima svoje liberalno naličje u pokušaju biranja između istoga.
Turkmenistanska vlada je bila zadovoljna postignućima, a i narod se nije pretjerano bunio. Naime, Turkmenistan je stabilna zemlja koja gradi određenu socijalnu sigurnost na temelju prirodnog plina. Država ima četvrte najveće potvrđene rezerve prirodnog plina na svijetu, zajedno sa značajnim naftnim nalazištima. Od svibnja 2011. plinsko polje Galkiniš proizvodi najveću količinu plina na svijetu nakon iranskog nalazišta Južni Pars. Rezerve u Galkinišu su procijenjene na oko 21,2 bilijuna kubičnih metara plina. Tako je plin najdinamičniji i najizdašniji sektor gospodarstva, a u potpunosti je u rukama vlade. Izvlačenje plina obavlja Türkmengaz, državna tvrtka unutar Ministarstva nafte i plina. Međutim, zbog prijašnjih iskustava u volatilnosti cijena, Turkmenistan je odlučio krenuti od 2010. u pokušaje diverzifikacije gospodarstva, posebice u izvozu sirovina, a osobito pamuka. Zemlja je danas deveti najveći proizvođač pamuka.
Plinski biznis je vezan uz izvoz plina u Kinu, Rusiju, Iran i druge srednjoazijske zemlje, napose Kazahstan. Zbog toga je na području Turkmenistana velika žurba u završetku izgradnje plinovoda Turkmenistan-Afganistan-Pakistan-Indija (TAPI), koji će biti dug oko 773 kilometara u samom Turkmenistanu. Završetak tog posla je upitan, što zbog nedostatka novca u Ašgabatu, što zbog nesigurnosti u Afganistanu. No, cijena prirodnog plina pada, a Turkmenistan više ne izvozi značajne količine plina u Rusiju, čime Kina ostaje jedinim značajnim partnerom. Gospodarski rast je u posljednjim godinama ozbiljno opao, a državni službenici se žale na višemjesečna kašnjenja plaća. Za zemlju koja nije iskusila građanske ratove i revolucije kao Kirgistan i Tadžikistan, te koja nema probleme s iredentističkom i separatističkom manjinom, gospodarstvo može biti ključ u otporu prema vlasti. Stoga je osnivanje višestranačja u Turkmenistanu gotovo simboličan pokušaj umirivanja sve pesimističnijeg stanovništva. Nakon što Berdimuhamedov osvoji još jedan predsjednički mandat (što je sasvim sigurno) morat će uvjeriti Turkmene u velike gospodarske promjene.
One mogu doći samo uz jači angažman Ašgabata u međunarodnim odnosima. Doktrina stalne neutralnosti pruža Turkmenistanu dobre gospodarske odnose s Kinom, Iranom i Rusijom, ali Ašgabat ne dopušta niti jednoj od tih sila da utječe previše u unutarnju politiku zemlje. Ta pozitivna neutralnost je vodeće načelo turkmenistanske vanjske politike, postojano od ranog postsovjetskog razdoblja. Berdimuhamedov je objasnio da je temelj te politike mirotvorstvo; posvemašnje poštivanje suverenosti i teritorijalnog integriteta svih država; neuključivanje u unutarnje poslove drugih; nesudjelovanje u međunarodnim vojnim organizacijama ili dogovorima. U UN-u je Turkmenistan i formalno označen kao neutralna zemlja. Ipak, zalaže se za gospodarsko udruživanje sa susjednim zemljama, iako uživa relativnu financijsku nezavisnost. Obilježja zemlje idu na ruku Turkmenistanu: njegovo stanovništvo broji tek 5,2 milijuna ljudi, nema značajnih migracija, te posjeduje značajna prirodna bogatstva. Zemlja nastoji iskoristiti to, a Berdimuhamedov se pokušava nametnuti kao njegov kazahstanski kolega u pogledu diplomatskih razgovora o regiji, te nastoji stvoriti u Turkmenistanu regionalno središte trgovine i transporta upravo zbog svoje neutralnosti. U tome će teško uspjeti jer Kazahstan uživa veliko povjerenje i potporu Rusije.
Službeno je Turkmenistan pridruženi član Zajednice nezavisnih naroda i nije se priključio Organizaciji kolektivne sigurnosti koju predvodi Rusija. Nije član ni Euroazijske ekonomske unije niti Organizacije šangajske suradnje. Zapravo, Ašgabat pokazuje sve više otpora ruskom utjecaju i političkom pritisku, a kao glavni oblik odupiranja Moskvi pojavljuje se upravo TAPI plinovod. Naime, Turkmenistan je često ovisan o ruskim plinovodima za izvoz svojih energetskih dobara. Moskva je nezadovoljna time, osobito po pitanju sigurnosti. Turkmenistan je nekoliko puta odbio ruske prijedloge o pomoći u stabilizaciji turkmenistansko-afganistanske granice. Cijene plina su godinama dogovarane između Ašgabata i Moskve, pri čemu Turkmenistan nije htio pristati na snižavanje cijena. Tako je Turkmenistan došao u više-manje izolaciju u Moskvi, a u novoj ruskoj vanjskopolitičkoj strategiji nema poimence spominjanja Turkmenistana. Rusija sada jasno vidi u Turkmenistanu konkurenta na globalnom plinskom tržištu i opire se diverzifikacijskim naporima kako ne bi Turkmenistan postao i konkurent u Europi. Zbog toga se Rusija opire izgradnji Transkaspijskog plinovoda kao i TAPI-ja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
