U siječnju ove godine kongoanski glavni grad Kinshasa i ostali veći gradovi u državi bili su mjesto velikih prosvjeda. Vlada predsjednika Josepha Kabile pokušala je provući zakon koji zahtjeva nacionalni konsenzus prije nego se održe budući izbori. Oporba je reagirala bijesno, optužujući predsjednika, koji je na vlasti od 2001., da pokušava produžiti svoj mandat kao predsjednik Demokratske republike Kongo. Naposljetku, prijedlog o konsenzusu je povučen. Vlada se povukla i najavila da će se izbori održati u studenom 2016. Taj rok sve je bliži, a malo je pokazatelja da se država ozbiljno priprema za post-Kabilin Kongo. Naprotiv, događaji u susjednom Burundiju mogu ohrabriti predsjednikove ljude da ponovno promisle o izborima.
Izborna norma u subsaharskoj Africi još od devedesetih godina prošlog stoljeća dovela je niz čvrstih autokrata putem prijevara na izborima, a koji su se pokušali održati na vlasti što je moguće dulje. Ograničenja uzastopnih mandata uvedena su u ustave zemalja poput Burundija i Konga upravo da bi se spriječila pojava izbornih diktatora, međutim oni su uspjeli naučiti manipulirati izbornim tijelom i koristiti slabi pravosudni sustav u svoju korist. Sada je očiti uspjeh burundijskog vladara Pierra Nkurunzize u izbjegavanju ustavne zabrane ponovnog biranja pokazatelj da su legalni uvjeti vrlo rastegnut pojam u Africi, nešto poput slavne izreke da se ne treba čuvati zakona kao pijan plota.
Politički sustav Demokratske republike Kongo je strukturiran na izmjenama i dopunama ustava iz 2006. Predsjednika se bira na izravnim izborima na petogodišnji mandat, a zabranjen je treći uzastopni mandat. Kao republika, vlada se postavlja od strane dvodomnog zakonodavnog parlamenta, Nacionalne skupštine i Senata. Nacionalna skupština ima 500 mjesta, a većina se bira proporcionalnim glasanjem na petogodišnji mandat. Premijera bira stranka na vlasti ili koalicija u skupštini. Senat ima 108 mjesta, a zastupnici se biraju neizravno na petogodišnji mandat. Zemlja je podijeljena na deset provincija koje biraju svoje provincijske skupštine.
Politike Burundija, Ruande i Demokratske republike Kongo tragično su povezane sukobima i nestabilnostima koje su se prelijevale iz jedne države u drugu. Stoga je primjer Burundija zanimljiv za krhku budućnost stabilnosti i dobre uprave u susjednim zemljama. Predsjednik Nkurunziza tvrdi da njegov prvi mandat nije ubrojiv jer on zapravo nije bio tada izabran, što donosi značajnu neodgovornost u ranjivoj i etnički podijeljenoj zemlji. Umjesto da preda vlast, Nkurunziza je napučio ustavni sud svojim podupirateljima, te dobio treći mandat iza fasade pravosudne odluke. Cijena za to su bili nasilni prosvjedi oporbe i pokušaj državnog udara u kojem su deseci ubijeni, sve da bi Nkurunziza ostao još par godina na vlasti.
Malo ljudi vjeruje da burundijski predsjednik uopće shvaća legalna i ustavna ograničenja svoje moći i prerogativa. Dapače, njegov reizbor nije čak niti zabrinuo Afričku uniju, koja nije poslala ni svoje promatrače na izbore. Zbog tog razloga, mnogi regionalni državnici htjeli bi pratiti njegov stil i odluke. Nema sumnje da će nešto slično pokušati izgurati i Joseph Kabila, koji sa svojih 14 godina na vlasti ima sve mogućnosti zaštite monopola na izvršnu vlast. S pravilnim odlukama suda i manevriranjem kroz parlament Kabila bi mogao jednostavno zaobići zakonska ograničenja produljenja mandata.
Između ostaloga, kongoanski predsjednik razmišlja o taktikama već viđenim u svijetu. Kabila bi mogao provesti ustavne reforme, smanjiti ovlasti predsjednika, a prenijeti moć sa sobom na mjesto premijera. Takvu taktiku izvelo je nekoliko političara u posljednjih dvadesetak godina. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je izgubio mnogo sustavne moći, međutim središte odlučivanja nije u liku premijera Ahmeta Davutoglua, već u Erdoganu koji je trenutno nemoćan da izvrši ustavne promjene jer nije dobio dovoljno glasova na ovoljetnim izborima. Sličnu stvar ostvario je i Vladimir Putin u zamjeni svog predsjedničkog mjesta s Dmitrijem Medvjedjevom, ali moć odlučivanja i dalje je ostala s Putinom. Još jedan primjer takve tranzicije moći odlučivanja tijekom cijele svoje političke karijere ostvario je i Slobodan Milošević. Kabila bi htio napraviti isto.
Reakcija na ulicama Kinshase u siječnju pokazuje da se takva politička taktika ne može biti ostvarena bez krvoprolića. Kongoanska država ima malo demokratske tradicije da se provede takva odluka bez ozbiljnijeg sukoba.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
