1. Ekonomija se izvorno nazivala 'politička ekonomija'
Ekonomija je politika i kao takva nikada ne može biti znanost. Ipak, dominantna neoklasična škola ekonomije je uspješno promjenila naziv discipline iz tradicionalne 'političke ekonomije' u 'ekonomiju' na prijelazu u 20. stoljeće. Neoklasična škola htjela je od ekonomije stvoriti čistu znanost lišenu političkih (a time i etičkih ) dimenzija koje uključuju subjektivne vrijednosne procjene. Ova promjena bila je politički potez sama po sebi.
2.Nobelova nagrada iz ekonomije nije izvorna Nobelova nagrada
Za razliku od izvornih Nobelovih nagrada (fizika, kemija, psihologija, medicina, književnost i mir) koje su utemeljene od strane švedskog industrijalca Alfreda Nobela krajem 19. stoljeća, Nobelovu nagradu za ekonomiju utemeljila je Švedska centralna banka (Sveriges Riksbank) 1968. te se stoga službeno zove 'Sveriges Riksbank nagrada iz ekonomskih znanosti u sjećanje na Alfreda Nobela'. Članovi Nobelove obitelji poznati su po kritici Švedske centralne banke zbog dodjeljivanja nagrade protržišno orijentiranim ekonomistima koje njihov predak ne bi prihvatio s odobravanjem.
3. Nijedna ekonomska teorija ne može objasniti ekonomiju Singapura
To je ono što nazivam 'problemom Singapura'. Ako ste pročitali standardnu dozu hvalospjeva o ekonomskom uspjehu Singapura na mjestima poput Economist-a ili Wall Street Journal-a, čut ćete samo o singapurskoj slobodnoj trgovini te prijateljskom stavu prema stranim ulaganjima. Nikad nećete čuti kako je gotovo svo zemljište u Singapuru u državnom vlasništvu, dok je 85 posto stambenog prostora pod ingerencijom državne stambene korporacije. 22 posto BDP-a je proizvedeno od strane poduzeća u državnom vlasništvu (uključujući Singapore Airlines), dok svjetski prosjek iznosi oko 9 posto.
Grubo rečeno, ne postoji ekonomska teorija koja sama samcata može objasniti uspjeh Singapura; njegova ekonomija spaja ekstremne karakteristike kapitalizma i socijalizma. Sve teorije su djelomične; stvarnost je kompleksna.
4. Britanija i SAD su izumili protekcionizam, a ne slobodnu trgovinu
Britanija je imala najzaštićeniju ekonomiju u kapitalističkom svijetu u kasnom 18. stoljeću te u ranom 19. stoljeću. Velik dio protekcije bio je predviđen s ciljem promocije i zaštite britanskih proizvođača od superiornih stranih konkurenata iz Europe, posebno iz zemalja Beneluxa (odnosi se na današnju Nizozemsku i Belgiju).
SAD je otišao korak dalje. Koristeći kao inspiraciju britansku protekcionističku politiku, Alexander Hamilton, prvi ministar financija SAD-a (to je tip na novčanici od 10 dolara) razvio je teoriju 'argument zaštite mladih industrija' (eng. infant industry argument) – stajalište da vlada ekonomski zaostale nacije mora štititi i njegovati svoju mladu industriju sve dok ne 'odraste' i postane sposobna za natjecanje na svjetskom tržištu. Hamilton je poginuo 1804. u dvoboju pištoljima, a SAD je usvojio protekcionizam dvadesetih godina 19. stoljeća te ostao najzaštićenija svjetska ekonomija tokom većeg dijela sljedećeg stoljeća.
5. Slobodna trgovina se u početku širila neslobodnim metodama
Slobodna trgovina širila se diljem svijeta tijekom 19. stoljeća. Međutim, svoje širenje u najvećoj mjeri duguje nečemu što ne bismo u normalnim okolnostima povezali sa rječju 'slobodan' – sili, ili barem prijetnjama o uporabi iste. Kolonizacija je bila očiti put ka 'neslobodnoj slobodnoj trgovini', za vrijeme koje su kolonijalni gospodari pokorene države silom tjerali da u potpunosti prihvate slobodnu trgovinu. Čak su i mnoge nekolonizirane zemlje bile prisiljene prihvatiti slobodnu trgovinu. 'Diplomacijom topova' prisiljene su na potpisivanje nepravednih sporazuma kojima im je između ostalog uzeta i carinska autonomija (pravo da odrede vlastite carinske tarife). Najozloglašeniji sporazum je onaj potpisan u Nankingu koji je Kina bila prisiljena potpisati 1842. godine nakon poraza u Opijumskom ratu, ali i zemlje Latinske Amerike, Otomansko Carstvo (predak Turske), Perzija (današnji Iran), Siam (današnji Tajland) te čak i Japan bili su predmet sličnih sporazuma.
6. Konzervativac Otto von Bismarck uveo je prvu socijalnu državu na svijetu
Suprotno onome što većina ljudi vjeruje, socijalna država je izvorno izum desnice. Konzervativac Otto von Bismarck je prvi koji ju je uveo. Bismarck je mrzio socijalizam, ali nije bio ideolog. On je zapravo shvatio da ukoliko ne osigura minimalnu sigurnosnu mrežu radnicima, da će se oni okrenuti socijalizmu. Stoga je radnike zadržao sretnima stvaranjem prve socijalne države na svijetu. To upućuje na to da oni koji žele uništiti socijalnu državu, iako njeguju imidž kapitalista, ustvari mogu biti najveći neprijatelji kapitalizma.
7. Kapitalizam je najbolje rezultate ostvarivao između 1950-ih i 1970-ih, u razdoblju velike regulacije i visokih poreza
Unatoč tome što u posljednje vrijeme možemo čuti o štetnosti ekonomskih učinaka visokih poreza i snažne državne regulacije, napredne kapitalističke ekonomije rasle su brže u razdoblju između 1950-ih i 1970-ih, kada je bilo mnogo regulacija i visokih poreza. Između 1950. i 1973. prosječni dohodak po glavi stanovnika rastao je nevjerojatnom stopom od 4,1 posto godišnje. Japan je ostvarivao još brži rast od 8,1 posto kao polazišna karika lanca 'ekonomskih čuda' iz Istočne Azije u razdoblju iduće polovice stoljeća. Čak je i SAD, najsporije rastuća ekonomija razvijenog svijeta u to vrijeme, rasla stopom bez presedana koja je iznosila 2,5 posto. Dohodak po glavi stanovnika za sve navedene ekonomije zajedno, od tada je rastao samo 1,8 posto godišnje u razdoblju 1980-2010 unutar kojeg je došlo do smanjivanja poreza bogatima i dereguliranja njihovih ekonomija.
8. Internet je izumila vlada SAD-a, a ne Silicijska dolina
Mnogo ljudi misli da je SAD odmakao tako daleko u razvoju novih tehnoloških sektora zbog poduzetništva privatnog sektora. Međutim, nije. Federalna vlada SAD-a stvorila je svaki od tih sektora.
Pentagon je financirao razvoj računala od samih početaka, isto tako i internet je proizašao kao Pentagonov istraživački projekt. Poluvodič – temelj ekonomskog sektora informatike – je inicijalno razvijen financiranjem od strane američke mornarice. Zrakoplovna industrija SAD-a ne bi se razvila u ono što je danas da je zračne snage SAD-a (US Air Force) nisu indirektno masovno subvencionirale plaćanjem ogromnih cijena za vojne zrakoplove, iz kojih je ostvareni profit bio usmjeravan u razvoj civilnog zrakoplovstva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
