Da li je islamizam nakon nacizma i komunizma, totalitarizam novoga doba kako su ga 2006. godine u francuskom časopisu Charlie Hebdo, dvanaest uglednih zapadnjačkih intelektualaca definirala. U objavljenom manifestu se oštro kritizira tradicionalno viđenje islama, tj. islamizma kao prijetnje demokraciji i slobodi. Naglašavajući da sloboda govora i kritiziranja ne smije biti uskraćena zbog političke korektnosti, autori odbijaju prihvaćanje nedemokratskih oblika islama u ime tolerancije.
Izbjeglička kriza iz 2015., teroristički napadi u Njemačkoj, Francuskoj i Belgiji te ubojstva i pokušaji ubojstva francuskih, nizozemskih, danskih i švedskih novinara koji su objavili karikature proroka Muhameda su još jednom u fokus doveli pitanje islama i demokraciju.
Da li je islam dio europske kulture ili predstavlja totalitarizam novoga doba? Gdje je granica tolerancije? Da li je moguća potpuna integracija imigranata ili je multikulturalizam propali projekt? Da li demokracija podrazumijeva prihvaćanje islamskih tradicija koje su suprotne europskim vrijednostima ili pak zahtjeva, radi vlastitog opstanka, jednu liberalnu, reformiranu verziju islama? Da li je islamski i europski identitet moguć ili se dva pojma međusobno isključuju? I za kraj, da li sloboda izražavanja i kritiziranja treba biti uskraćena u ime političke korektnosti i straha od nasilja ili se te slobode trebaju braniti u ime sekularnosti i temeljnih principa na kojima počivaju europske liberal-demokracije.
Za svako od tih pitanja nalazimo na različite struje misli koje imaju svoje argumente i pozicije no ideološki sukob, potpiren izbjegličkom krizom i nedavnim terorističkim napadima, nije ostao na razini intelektualnih rasprava već se prelio u političku, medijsku i socijalnu arenu. To je rezultiralo još većom polarizacijom europskog društva koja onemogućuje jednu otvorenu intelektualnu raspravu bez emocionalnog naboja, pa je tako s jedne strane zabilježen porast stranaka ekstremne desnice i aktivnosti neonacističkih skupina, s druge pak, intenzivna kampanja stranaka i masovnih medija lijevoga političkog spektra koji ignoriraju i relativiziraju izazove integracije stranaca; od visoke stope kriminala u No-Go zonama u predgrađima europskih metropola pa sve do terorističkih činova.
Islam i Europa
1996. američki pisac i profesor s Harvarda Samuel Huntington je objavio svjetski poznato djelo 'Sukob Civilizacija'. Radi se o političkoj teoriji koja je zbog interesa šire javnosti popularna izvan akademske zajednice. Pozicija koju je Huntington iznesao se temelji na ideji da će kulturološki i vjerski identiteti ljudi biti glavni uzrok globalnih sukoba u periodu nakon Hladnoga rata. Među tim sukobima je i sudar Islamskog svijeta sa Zapadom (gdje su svrstane Hrvatska i Slovenija od država bivše Jugoslavije). Pobornici teze da Islam nikada nije ni bio dio europske kulture su pronašli svoje uporište upravo u teoriji o sudaru civilizacija kao i u povijesnim činjenicama. Naime, Zapad i Islam imaju dugu i kompleksnu povijest sukoba koji je kroz stoljeća prošao kroz različite faze. Mauri su u osmom stoljeću poslije Krista osvojili Iberijski poluotok te na prostoru današnje Španjolske i Portugala osnovali kraljevstvo Al-Andalus. Muslimanski prodor u Francusku je zaustavljen od strane Charlesa Martela, djeda franačkog vojskovođe Karla Velikog što je nesumnjivo utjecalo na to da Europa danas nije kontinent s islamskom većinom. Nakon poraza u Francuskoj, Mauri su se povukli na Pirenejski poluotok gdje je njihova vladavina potrajala do 1492. kada su kršćanka kraljevstva nakon 700 godina sukoba uspješno okončala Reconquistu, odnosno ponovno osvajanje, te protjerala muslimanske osvajače iz tog dijela Europe. S druge strane kontinenta, Osmansko Carstvo je nakon pada Carigrada 1453. krenulo u osvajanje Balkana te se dva puta našlo pred vratima Beča. Združenim europskim naporima, vojni i politički prodor islama u Europu je ponovno zaustavljen.
Pobornici te pozicije smatraju da se sudar civilizacija nastavio odvijati do današnjih dana, ali na drugoj razini. Zapad kao kršćanska civilizacija intervenira u islamskom svijetu zbog političkih i ekonomskih razloga te nameće svoje demokratske vrijednosti i slobode na jedan prisilan način. Pritom se zanemaruje da zemlje Trećega svijeta nisu prošle kroz isti povijesni i kulturološki proces, od grčko-rimske kulture, kršćanstva, renesanse, prosvjetiteljstva, feminizma, seksualne revolucije šezdesetih godina koji su u konačnici doveli do uspostavljanja zapadnih liberal-demokracija. S druge strane, Islam ponovno prodire u Europu, kako putem nataliteta i rađanjem sve većeg broja muslimana, tako i s milijunima imigranata koji u Europsku uniju dolaze bježeći iz vlastitih zemalja zbog ekonomskih i političkih kriza (za koje je često odgovorna upravo vanjska politika Zapada.)
Suprotna struja drži da je Islam, unatoč raširenom mišljenju, već stoljećima dio europske kulture. Za vrijeme Srednjeg vijeka Al-Andalus je bio čvorište ekonomskog, znanstvenog i umjetničkog procvata, od matematike i medicine do književnosti i astronomije. Osim što se isticao po svojoj toleranciji prema židovskoj i kršćanskoj manjini te po aktivnoj ulozi žena u društvu i politici, kraljevstvo Maura zaslužno je i za prenošenje Europi mnogih znanja koja su utjecala na nastanak Renesanse u XIV. stoljeću.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
