Tema
Iron Maiden - priča o pjesmama: O povijesti, književnosti, mitovima, poeziji i velikim bitkama... Opća kultura uz zvukove heavy metala
Objavljeno: 9
Sinoć je u Zagrebu održan, po svemu sudeći, još jedan spektakularan koncert britanskih heavy-metal veterana Iron Maiden. Nisam bio, a gledajući jutros snimke žao mi je što nisam, ali još uvijek me drži uspomena na raniji susret, onaj prvi poslijeratni kada su Iron Maiden nastupili u Velikoj Gorici 2003. godine (bili su u Zagrebu i 1986. godine). Taj se održao svega nekoliko godina nakon što se na mjesto frontmena vraća nezamjenjivi Bruce Dickinson (iako je njegov prethodnik iz 90-ih, Blaze Bayley, svakako imao svojih odličnih trenutaka). Bili su odlični, kao i sinoć koliko vidim, možda se tijekom tih 20-ak godina ipak ponajviše promijenila publika...
Pamtim scene iz prvih redova na stadionu Radnik u Velikoj Gorici tog vrućeg dana u lipnju 2003. U jednom trenutku više nije bilo bitno doživjeti nego preživjeti koncert. Publika, mahom mladi dugokosi ljudi u svojim prepoznatljivim Iron Maiden majicama s likom maskote Eddija, gurali su jedni druge iz sve snage, bacali svoje ruke, majice, cipele, "susjede" u zrak. Uhvatio sam trenutak dok je Bruce Dickinson izletio na pozornicu kao kakva divlja mačka i dograbio mikrofon. Dalje ga dosta vremena nisam vidio jer sam proveo neko neodređeno vrijeme na podu, često okrećući se u nastojanju da ustanem, odnosno da uklonim sa sebe jednog ili dva obožavatelja koji su se rušili pod silom međusobnog guranja kao kakvo nasilno razbijanje posloženih domino kocki.
Da, u par trenutaka se činilo da zrak postaje luksuz za koji se treba izboriti aktivacijom nagona za preživljavanjem. U isto vrijeme je djelovao i nagon koji traži da se bude što je moguće bliže pozornici. U jednom trenutku ipak odustajem, privremeno, i uzmičem kojih desetak metara unatrag. Tamo je atmosfera posve drugačija. Ljudi "pristojno" urliču hitove Iron Maidena, vrte glavama i dugim kosama, ali ne na način da razbijaju glave o' glavu poput jajeta.
I opet, a možda nostalgija malo progovora, ponekad mi nedostaje taj prašnjavi kotao pred pozornicom, ta eksplozija neobuzdane energije. Kompletna publika se pomaknula tih desetak metara unatrag i ova prednja, radikalna, nestala je pojavom pristojnog promatrača koji je u stanju većinu koncerta provesti s telefonom u ruci snimajući cijeli nastup... valjda da može gledati kasnije, ili da postavi na YouTube, da bih gledao i ja koji sinoć nisam bio.
Sjećam se, te vruće noći da je Dickinson najavio novi singl, pjesmu "Wildest dreams". U mojoj glavi ona je na neki način postala i ostala "novi singl". Znam sve albume koje su Iron Maiden izdali u ovom stoljeću, ali ne mogu reći da ih znam onako na pamet, u ton, u žicu, kao što je to slučaj sa svim prethodnim (zadnji kojeg poznajem od prve do zadnje sekunde je "Brave New World" iz 2000. godine). I dobri su to albumi, odlični zapravo. To je Iron Maiden, bend kojem se n...
Pamtim scene iz prvih redova na stadionu Radnik u Velikoj Gorici tog vrućeg dana u lipnju 2003. U jednom trenutku više nije bilo bitno doživjeti nego preživjeti koncert. Publika, mahom mladi dugokosi ljudi u svojim prepoznatljivim Iron Maiden majicama s likom maskote Eddija, gurali su jedni druge iz sve snage, bacali svoje ruke, majice, cipele, "susjede" u zrak. Uhvatio sam trenutak dok je Bruce Dickinson izletio na pozornicu kao kakva divlja mačka i dograbio mikrofon. Dalje ga dosta vremena nisam vidio jer sam proveo neko neodređeno vrijeme na podu, često okrećući se u nastojanju da ustanem, odnosno da uklonim sa sebe jednog ili dva obožavatelja koji su se rušili pod silom međusobnog guranja kao kakvo nasilno razbijanje posloženih domino kocki.
Da, u par trenutaka se činilo da zrak postaje luksuz za koji se treba izboriti aktivacijom nagona za preživljavanjem. U isto vrijeme je djelovao i nagon koji traži da se bude što je moguće bliže pozornici. U jednom trenutku ipak odustajem, privremeno, i uzmičem kojih desetak metara unatrag. Tamo je atmosfera posve drugačija. Ljudi "pristojno" urliču hitove Iron Maidena, vrte glavama i dugim kosama, ali ne na način da razbijaju glave o' glavu poput jajeta.
I opet, a možda nostalgija malo progovora, ponekad mi nedostaje taj prašnjavi kotao pred pozornicom, ta eksplozija neobuzdane energije. Kompletna publika se pomaknula tih desetak metara unatrag i ova prednja, radikalna, nestala je pojavom pristojnog promatrača koji je u stanju većinu koncerta provesti s telefonom u ruci snimajući cijeli nastup... valjda da može gledati kasnije, ili da postavi na YouTube, da bih gledao i ja koji sinoć nisam bio.
Sjećam se, te vruće noći da je Dickinson najavio novi singl, pjesmu "Wildest dreams". U mojoj glavi ona je na neki način postala i ostala "novi singl". Znam sve albume koje su Iron Maiden izdali u ovom stoljeću, ali ne mogu reći da ih znam onako na pamet, u ton, u žicu, kao što je to slučaj sa svim prethodnim (zadnji kojeg poznajem od prve do zadnje sekunde je "Brave New World" iz 2000. godine). I dobri su to albumi, odlični zapravo. To je Iron Maiden, bend kojem se n...
