Unatoč mlakom i nezainteresiranom praćenju utjecaja smrti ajatolaha Ali Akbara Hašemi-Rafsandžanija u Iranu, njegov odlazak ima golemi utjecaj ne samo na Iran već na cijelu regiju. Nije slučajno da je ovaj visokopozicionirani iranski političar pokopan pokraj osnivača Islamske Republike Velikog ajatolaha Ruholaha Homeinija u velebnom mauzoleju na južnom prilazu glavnom gradu Teheranu. To nije postigao niti jedan drugi prvak Islamske revolucije, koji zbog svoje poodmakle dobi ulaze u vrijeme fizičkog nestanka s ovoga svijeta i najavljuju veliku promjenu elita o čemu smo već pisali na advance.hr
Nedoumice se protežu na pitanje tko će naslijediti Rafsandžanija na važnom mjestu predsjednika Vijeća za svrsishodnost. Ovo Vijeće jedinstveno je među iranskim klerikalnim vijećima jer nije nastalo u ustavotvornom postupku kao Vijeće stručnjaka koje bira i nadzire Vrhovnog vođu ili kao tradicija iz prošlih vremena kao Vijeće čuvara koje pazi da svaki zakon koji donese parlament (Madžles) bude u skladu s islamskim pravom i Ustavom Islamske Republike. Svi zakoni koje Vijeće čuvara odbije, vraćaju se na dodatna čitanja u parlament. Ako Madžles odbije taj postupak, onda se zakon prosljeđuje Vijeću svrsishodnosti (Madžma'e Tašhis-e Maslahat-e Nezami), ponekad zvano i Vijećem razboritosti i nadzora političkog sustava, koje donosi konačnu odluku. Radi se o upravnom vijeću koje bira Vrhovni vođa, a osnovano je relativno kasno, u ustavnim amandmanima 1988. Tada je dolazilo do nepodnošljivih razlika između Madžlesa i Vijeća čuvara, što je zahtijevalo ustavno rješenje u obliku ovog vijeća. Služi kao savjetodavno vijeće Vrhovnom vođi, a od 1989. njezin predsjedavatelj je Hašemi-Rafsandžani. Ovo Vijeće proizlazi iz ideje upravljanja religijom od strane države, naime, kao što Vijeće čuvara brine da svaki zakon bude u skladu s islamskim načelima, tako je ovo Vijeće napravljeno da brine kako svaki zakon bude i u skladu s javnim interesom, drugim riječima u skladu s interesom države. S obzirom da Vijeće svrsishodnosti ima veću ustavnu moć od Vijeća čuvara (jer može opovrgnuti njegovu odluku), nastankom ovog Vijeća je institucionalizirana moć države nad religijom. Upravo Vijeće svrsishodnosti i uloga koju ima u Islamskoj Republici govori da Islamska Republika nije teokracija. Tome pridonosi i činjenica da niti jedan mardža nije na poziciji donošenja političkih odluka u suvremenom Iranu.
Već u samim počecima Islamske Republike jasno se vidio rastući sukob između novih institucija. Prvi sukob je nastao u procesu kohabitacije umjerenog predsjednika Bani Sadra i radikalnog premijera Radža'ija. Potom se vidjelo da postoji i značajan sukob između Islamske savjetodavne skupštine (Madžlisa) i Vijeća čuvara, jer se nisu mogli dogovoriti zakonodavni i islamski standardi. Koristeći svoju ustavnu mogućnost, predsjedatelj Vijeća čuvara ajatolah Lotfolah Safi, koji je bio ujedno i zet Velikog ajatolaha Golpajganija, predao je primjedbe na trećinu zakona koje je Madžles izglasao samo 1980. Ovdje je došlo do sukoba oko raspodjele zemlje, nacionalizacije vanjske trgovine, rada i ostalih ekonomskih politika, što zapravo pokazuje da su se u sukobu institucija našli sukobljeni radikalno lijevi interesi parlamentarne većine te ekonomsko desni konzervativni interesi članova Vijeća čuvara. Hašemi-Rafsandžani je stoga pisao Homeiniju, tražeći njegovu intervenciju. Homeini je prihvatio njegove ideje, ali se našao u velikom otporu velikih ajatolaha, posebice Golpajganija, koji su kritizirali Homeinija jer je prihvatio načelo da se šijitsko zakonodavstvo, temeljeno na šerijatu, mora uskladiti s racionalnim legalnim okvirom moderne nacionalne države.
Zbog tih sukoba, došlo se do ideje za stvaranje Vijeća svrsishodnosti, koje je prvi puta okupljeno kao Vijeće za određivanje interesa islamskog poretka 6.veljače 1988., u sastavu šest pravnika Vijeća čuvara, Predsjednika Republike i premijera. Predsjednik Hamenei je izabran za čelnika Vijeća, koje je dobilo ulogu konačnog donositelja odluka u razrješavanju poteškoća u islamizaciji iranskog zakonodavstva. Tadašnji predsjednik Vrhovnog sudskog vijeća ajatolah Abdol-Karim Musavi-Ardabili izjavio je da je Vijeće svrsishodnosti najvažnije dostignuće revolucije; tolika je bila važnost da se spriječe sukobi između dvostruke političke prirode Islamske Republike. Pojava ovog Vijeća vodila je ostavci Lotfolaha Safija, koji je uporno zahtijevao držanje uz tradicionalnu šijitsku tradiciju, te se posvetio dalje svojim teološkim raspravama u kojima je izrastao u jednog od najvećih iranskih erudita. Konačna institucionalizacija Vijeća svrsishodnosti stigla je u ustavnim promjenama 1988., koje su uključivale amandmane na ustavne odredbe o Vrhovnom vođi, centralizaciji moći u izvršnoj vlasti, centralizaciji vlasti sudstva, centralizaciji uprave nad radijskim i televizijskim mrežama, o samom parlamentu, te o budućim ustavnim amandmanima.
Takav izmijenjen ustav i danas je ključna sastavnica Islamske Republike. Prema tim uvjetima, Vijeće svrsishodnosti ne samo da rješava sporove između Vijeća čuvara i Madžlesa, već puno važnije, služi kao savjetodavno vijeće Vrhovnom vođi za određivanje cjelokupne politike Islamske Republike (čl. 110.1 ustava). Međutim, ako i Vijeće svrsishodnosti ne može razriješiti sporove između institucija, Vrhovni vođa je taj koji će imati zadnju riječ.
Vijeće zapravo služi osiguravanju javnog poretka i sustava Islamske Republike jer određuje što je trenutačni javni interes (maslahat), a s obzirom da ovo Vijeće čine čelnici političkog sustava, smatra se legitimnim da ono donosi odluku ili savjetuje Vrhovnog vođu. Članak 177 Ustava također daje veliku mogućnosti Vijeću svrsishodnosti da daje Vrhovnom vođi savjete oko izmjene Ustava ili amandmana na ustav. U konzultaciji s Vijećem, stvara se Vijeće za procjenu ustava, kojega čine predstavnici svih institucija u državi, uključujući sve stalne članove Vijeća svrsishodnosti. Vijeće se sastoji od nekoliko odbora: odbor za znanstvena, kulturna i društvena pitanja; odbor za politička, obrambena i sigurnosna pitanja; odbor za infrastrukturu i proizvodnju; odbor za makroekonomiju, trgovinu i upravu; te odbor za sudstvo i pravna pitanja. Svaki član Vijeća mora se pridružiti radu dva odbora (izuzev predsjedavatelja), a oni među sobom biraju predsjedavatelja, potpredsjednika i tajnika odbora na godinu dana, s mogućnošću reizbora. Odbori se sastaju u razdoblju od najmanje dva tjedna, a svake godine prilikom prvog sastanka moraju izvijestiti o svom radu cijelo Vijeće, te se o tome može posebno raspravljati. Kod glasovanja, potrebna je većina svih članova Vijeća.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
